Osvjetljavanje presuda Haškog tribunala u predmetu Prlić: Je li Tribunal utvrdio da je Franjo Tuđman odgovoran za etničko čišćenje u Bosni i Hercegovini?

„Kažu da je sunčeva svjetlost najbolje dezinfekcijsko sredstvo a električna rasvjeta najučinkovitiji policajac.“

- Louis D. Brandeis, sudac Vrhovnog suda SAD-a, iz njegove knjige, Tuđi novac i kako ga bankari koriste (1914.)

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju („MKSJ“) donio je 29. studenog 2017. godine svoju zadnju presudu u predmetu Tužitelj protiv Jadranka Prlića i dr. Završetak rada MKSJ-a bio je šokantan iz više razloga, naročito zbog samoubojstva jednog od optuženih u tom predmetu, Slobodana Praljka, koji je samoubojstvo počinio u sudnici tijekom izricanja presude. Šokantno je i ono što se presudom sugerira da je hrvatsko vodstvo – uključujući konkretno hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, sudjelovalo u udruženom zločinačkom pothvatu („UZP“) u Bosni i Hercegovini. I doista, tužitelj MKSJ-a, Serge Brammertz, nakon izricanja presude konstatirao je da je „Žalbeno vijeće potvrdilo zaključke Raspravnog vijeća da su ključni članovi tadašnjeg čelništva Hrvatske, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška i Janka Bobetka, visokog generala Hrvatske vojske, dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i doprinijeli ostvarivanju tog cilja." [1]

Kao što kasnije objašnjavam, Brammertzov zaključak dovodi u zabludu. Ni Raspravno niti Žalbeno vijeće MKSJ-a nije utvrdilo nikakve dokaze u potporu Brammertzovih zaključaka protiv Tuđmana. Tužiteljstvo je u predmetu Gotovina koristilo određene dvosmislene izjave iz sada već poznatih Brijunskih transkripata kao i javne izjave predsjednika Tuđmana iz njegovih govora i drugih nastupa ne bi li dokazao da je Tuđman imao kaznenu namjeru etničkog čišćenja Srba tijekom Operacije Oluja. U predmetu Prlić ne postoje nikakvi Brijunski transkripti. Žalbeno vijeće nije navelo niti jednu Tuđmanovu izjavu koja bi se makar teoretski mogla smatrati dvosmislenom i ukazivati na namjeru „etničkog čišćenja bosanskih Muslimana.“ Isto vrijedi i za ministra Šuška i generala Bobetka. Stoga je zabrinjavajuće što je Brammertz izdao priopćenje za tisak u kojem kao članovima UZP-a imenuje pojedince koji nisu bili strane u postupku, koji nisu imali priliku braniti se ili da ih drugi brane, i koje MKSJ i dalje smatra nevinima.[2]

Jednako je zabrinjavajuće što MKSJ zatvara svoja vrata bez da je ikad utvrdio da je čelništvo Srbije bilo uključeno u UZP u Bosni i Hercegovini. Samo tjedan dana prije presude Žalbenog vijeća u predmetu Prlić, Raspravno vijeće utvrdilo je u slučaju Ratka Mladića da „Dokazi koji su predočeni Raspravnom vijeću ne pokazuju da su Slobodan Milošević, Jovica Stanišić, Franko Simatović, Željko Ražnatović, ili Vojislav Šešelj sudjelovali u ostvarenju“ bosansko-srpskog UZP-a u Bosni i Hercegovini.[3] Rezultat toga je neuvjerljivo povijesno nasljeđe koje ostaje nakon MKSJ-a: čelništvo Republike Hrvatske sudjelovalo je u zločinima u Bosni i Hercegovini, ali čelništvo Srbije nije. Nema tih objektivnih pravnih kriterija prema kojima je MKSJ mogao smatrati da dokazi nisu dovoljni za utvrđivanje uloge Srbije u zločinima u Bosni i Hercegovini ali da jesu dovoljni za utvrđivanje uloge Hrvatske u istima. Implikacije protiv Tuđmana očekivano su dolile ulje na vatru i pogoršale već ionako napete odnose između Srba, Hrvata i bosanskih Muslimana.

Svi oni koji su pratili rad MKSJ-a znaju da visoko-profilne presude gotovo uvijek rezultiraju optužbama da je Tribunal ispolitiziran. Kad se osudi netko sa srpske strane, Srbi tvrde da je Tribunal zapravo NATO-ov sud čiji je cilj nepravedna difamacija srpske nacije. Kad se osude pripadnici drugih nacionalnosti, to je zbog toga što Tribunal ima politički cilj unošenja ravnoteže u etnički sastav svojih osuđenika ne bi li se izbjegle optužbe o protu-srpskoj pristranosti. Isto tako, koliko god se one željele praviti da su bolje od „balkanski nacionalista“ na koje gledaju svisoka, razne nevladine organizacije, „organizacije za zaštitu ljudskih prava“ i njihovi saveznici u medijima (uključujući saveznike u medijima u samoj zgradi MKSJ-a) tvrde da su neke od istaknutijih oslobađajućih presuda MKSJ-a (Gotovina, Perišić) bile rezultat političkog uplitanja zapadnjačkih sila. Sve te skupine imaju nešto zajedničko: vrlo malo njih upoznato je sa konkretnim zaključcima MKSJ-a u pojedinačnim predmetima, ako ijedna uopće i jest, a još ih je manje zapravo razmotrilo dokaze ne bi li došli do vlastitih zaključaka o legitimnosti presuda MKSJ-a.

Obzirom na količinu pažnje koja se pridaje presudi Žalbenog vijeća u predmetu Prlić i implikacijama te presude za nasljeđe predsjednika Tuđmana, ova objava pokušaj je da se objasni pojam udruženog zločinačkog pothvata neupućenim promatračima i da se pokaže da Žalbeno vijeće u predmetu Prlić nije utvrdilo postojanje bilo kakvih dokaza u potporu Brammertzovih tvrdnji da su hrvatski dužnosnici „dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i doprinijeli ostvarenju tog cilja.“ Ne postoji pravilo koje kaže da se presude MKSJ-a ne mogu preispitivati. Za razliku od toga, svih šestero optuženih u predmetu Prlić imalo je temeljno pravo na javno suđenje. Imali su pravo na pismeno obrazloženje u kojem se objašnjava na čemu se temelje njihove osuđujuće presude. Svrha tih prava jest da se osobi osigura da se postupak ne odvija na koruptivan ili nepravedan način, te da se osigura razumno i pravedno javno suđenje.

I.          Što je udruženi zločinački pothvat?

Da bi mogli razumjeti zaključke Tribunala o Tuđmanovom navodnom sudjelovanju u UZP-u, potrebno je najprije razumijeti što tužiteljstvo mora dokazati da bi se utvrdila nečija odgovornost za sudjelovanje u UZP-u. Za utvrđivanje UZP-a tužiteljstvo mora dokazati postojanje sljedećih elemenata:

1.            Množina osoba. Udruženi zločinački pothvat postoji onda kada više osoba sudjeluje u ostvarenju zajedničkog zločinačkog cilja.

2.            Zajednički zločinački cilj („mens rea“). Udruženi zločinački pothvat postoji ako postoji zajednički cilj koji predstavlja ili uključuje počinjenje kaznenog djela predviđenog Statutom. Traženi mens rea (tj. nečija namjera) jest da su sudionici UZP-a, uključujući i optuženu osobu, imali zajedničku namjeru izvršenja kaznenog(ih) djela predviđenih Statutom koja su dio cilja koji treba ostvariti.

3.            Sudjelovanje optužene osobe u provođenju cilja („actus reus). To obilježje ostvareno je kad je optužena osoba počinila kazneno djelo koje je dio zajedničkog cilja (i predviđeno Statutom) (u pravnom rječniku poznato kao „actus reus“). Alternativno, i bez počinjenja namjeravanog kaznenog djela u svojstvu glavnog počinitelja, postupci optuženika mogu ostvariti to obilježje ako uključuju pribavljanje ili pružanje pomoći u izvršenju kaznenog djela koje je dio zajedničkog cilja. Doprinos optuženika UZP-u ne mora, u pravnom smislu, biti nužan odnosno bitan, ali mora barem biti značajan doprinos kaznenim djelima za koja je optuženiku utvrđena odgovornost.[4]

Ukratko, da bi tužiteljstvo dokazalo da su Tuđman, Šušak, i Bobetko bili članovi UZP-a, moralo je dokazati da su (1) djelovali zajedno ili s većim brojem ljudi, (2) s namjerom počinjenja kaznenog djela predviđenog Statutom MKSJ-a (kaznena djela koja se eufemistički nazivaju „etničko čišćenje“), te da su (3) zapravo i počinili kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a ili pomogli drugima u počinjenju takvog kaznenog djela. Svi ti elementi moraju biti prisutni da bi tužiteljstvo moglo dokazati sudjelovanje hrvatskih dužnosnika u UZP-u.

Nažalost, pri razmatranju navodnog postojanja UZP-a u predmetu Prlić, Tribunal je uveo novi pojam: tzv. „Krajnji cilj UZP-a“. Nisam mogao naći niti jedan drugi predmet MKSJ-a u kojem se spominje „Krajnji cilj“ UZP-a. Umjesto toga, nadležnost MKSJ-a za UZP dosad je uvijek bila usmjerena na utvrđivanje gore navedene točke 2, odnosno „zajedničkog zločinačkog cilja“ (skraćeno „ZZC“). Zabune u javnosti rezultat su MKSJ-ovog uvođenja ovog novog pojma „Krajnji cilj“ pri čemu su mnogi pretpostavili da je dokaz o Tuđmanovoj navodnoj želji da podijeli Bosnu („Krajnji cilj“) dovoljan za utvrđivanje njegovog sudjelovanja u UZP-u. To nije tako.

Činjenica da je MKSJ u predmetu Prlić istaknuo razliku između „Krajnjeg cilja“ i „zajedničkog zločinačkog cilja“ vrlo je važna. Za dokazivanje „zajedničkog zločinačkog cilja“ bilo je potrebno dokazati da su Tuđman, Šušak i Bobetko namjeravali počiniti etničko čišćenje. Za dokazivanje činjenice da su Tuđman, Šušak i Bobetko dijelili „Krajnji cilj“ UZP-a nije bilo potrebno dokazati da su namjeravali počiniti etničko čišćenje. Štoviše, nije bilo potrebno dokazati da su namjeravali počiniti bilo kakvo kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a. Kao rezultat toga, i Raspravno i Žalbeno vijeće utrošilo je strahovito puno vremena na razmatranje dokaza o Tuđmanovom „Krajnjem cilju“, odnosno njegovoj navodnoj želji da podijeli Bosnu i Hercegovinu (što nije kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a te stoga nije dovoljno za utvrđivanje njegovog sudjelovanja u UZP-u), ali su zato utrošili jako malo vremena na razmatranje dokaza o Tuđmanovoj navodnoj namjeri da sudjeluje u zajedničkom zločinačkom cilju, odnosno njegovoj navodnoj namjeri počinjenja etničkog čišćenja stanovništva bosanskih Muslimana.

Sljedeća analogija pokazuje o čemu se ovdje radi. Recimo da skupina od deset ljudi živi u kući na malom zemljištu. Oni odluče da trebaju proširiti svoje zemljište i željeli bi pribaviti dio zemlje od svog susjeda (tzv. „Krajnji cilj“). U ovom trenutku, Krajnji cilj može se ostvariti zakonito ili nezakonito. Sad pretpostavimo da sedam od tih deset ljudi („množina osoba“) otiđe na susjedovu zemlju s namjerom da ga nasilno istjera sa zemljišta da bi ga pribavili za sebe („zajednički zločinački cilj“, ili „mens rea“), te zapravo i počine nasilje da bi istjerali susjeda („actus reus“). Tužiteljstvo bi u takvom scenariju moglo dokazati da je sedam od tih deset ljudi koji su dijelili „Krajnji cilj“ bilo uključeno u UZP.

Ali što s preostalih troje ljudi koji su dijelili Krajnji cilj ali nisu otišli na susjedovo zemljište? Tužiteljstvo bi moralo dokazati, van svake razumne sumnje, da su (1) se udružili sa ostalom sedmoricom („množina osoba“), (2) da su namjeravali nasilno istjerati susjede sa zemljišta kako bi ga pribavili za sebe te da su stoga dijelili zajednički zločinački cilj, te (3) da su sudjelovali u počinjenju nasilja bilo izravno ili pružanjem pomoći onima koji su činili ta nasilna djela („actus reus“).

Tuđman, Šušak i Bobetko su u predmetu Prlić poput ovih troje u gore spomenutoj analogiji koji su ostali kod kuće. Ako je Tužiteljstvo htjelo dokazati da su Tuđman, Šušak i Bobetko „dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i doprinijeli ostvarenju tog cilja“ tada je trebalo napraviti daleko više nego dokazati da je Tuđman namjeravao podijeliti Bosnu („Krajnji cilj“, tj. pribaviti susjedovo zemljište). Trebalo je van svake razumne sumnje dokazati da su namjeravali pribaviti susjedovo zemljište provođenjem etničkog čišćenja te da su doista počinili etničko čišćenje ili pomogli drugima u počinjenju istoga.

Niže slijedi razmatranje procjene Žalbenog vijeća da li je Tužiteljstvo dokazalo svako od tih obilježja u odnosu na Tuđmana, Šuška i Bobetka. Želim naglasiti da je ova objava razmatranje zaključaka MKSJ-a samo u odnosu na Tuđmana, Šuška i Bobetka. Ovo nije procjena zaključaka Tribunala vezano za šestoricu optuženih u tom predmetu, za što bi mi trebalo daleko više vremena. Za potrebe analize u ovoj objavi početi ćemo od zaključka Tribunala da je van svake razumne sumnje dokazalo da su šestorica optuženika u ovom predmetu tvorila „množinu osoba“ s ciljem počinjenja kaznenih djela u sklopu UZP-a. Stoga je pitanje za Tribunal bilo da li su se Tuđman, Šušak i Bobetko pridružili toj navodnoj množini osoba na način da su (1) dijelili zajednički zločinački cilj („mens rea“) etničkog čišćenja bosanskih Muslimana, te da su (2) počinili djela etničkog čišćenja ili pomogli drugima u počinjenju djela etničkog čišćenja („actus reus“).

II.        Ni Raspravno niti Žalbeno vijeće nije utvrdilo postojanje bilo kakvih dokaza da su Tuđman, Šušak i Bobetko dijelili zajednički zločinački cilj počinjenja etničkog čišćenja

Žalbeno vijeće u svojoj presudi navodi da je „Krajnji cilj“ UZP-a bio „stvaranje hrvatskog entiteta kojim bi se, barem dijelom, obnovile granice Banovine, čime bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda; te (2) da se takav entitet trebao ili pripojiti Hrvatskoj izravno ili postati nezavisna država unutar BiH s bliskim vezama s Hrvatskom“.[5] Žalbeno vijeće zatim posvećuje 62 stranice svoje presude potvrđivanju da je Tuđman imao tu namjeru. Ali takav „Krajnji cilj“ nije kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a te stoga ne može biti osnova za utvrđenje da je Tuđman bio sudionik UZP-a. Jedino što je Tribunal utvrdio jest da je Tuđman namjeravao pribaviti za sebe susjedovo zemljište. Za utvrđivanje Tuđmanove odgovornosti kao člana UZP-a bilo je potrebno dokazati da je Tuđman namjeravao ostvariti svoje političke ciljeve etničkim čišćenjem (tj. zajednički zločinački cilj). Žalbeno vijeće naglašava tu razliku.[6] Čak i da je Tuđman imao navodan cilj ujedinjenja Herceg-Bosne s Hrvatskom, to ne znači nužno da je to mogao ostvariti jedino etničkim čišćenjem.[7]

Žalbeno vijeće potvrdilo je zaključak Raspravnog vijeća da Zajednički zločinački cilj potreban za utvrđivanje odgovornosti za UZP nije bila navodna želja za podjelu Bosne, već želja za „dominacijom Hrvata u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva.“[8] Prema Žalbenom vijeću, Raspravno vijeće utvrdilo je da je taj zajednički zločinački cilj „počeo postojati tek sredinom siječnja 1993. godine, zbog nedostatka dokaza kojima bi se utvrdilo njegovo postojanje prije tog vremena.“[9] Vijeće je stoga zaključilo da je Udruženi zločinački pothvat počeo postojati sredinom siječnja 1993. obzirom da Zajednički zločinački cilj nije postojao prije tog vremena.[10] Također je utvrdilo da je UZP iz sredine siječnja 1993. stvoren s ciljem provođenja prethodnog Krajnjeg cilja koji je formiran ranije.[11]

Da li je Tuđman stoga dijelio Zajednički zločinački cilj etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva? Dok Žalbeno vijeće posvećuje 62 stranice razmatranju Tuđmanove želje da podijeli Bosnu, daleko je premalo prostora dodijelilo bilo kakvoj analizi daleko važnijeg pitanja Tuđmanove namjere da počini etničko čišćenje. Što su „Brijunski transkripti“ ovog predmeta? Žalbeno vijeće ne navodi ništa takvo.

Žalbeno vijeće prvo objašnjava kako je Raspravno vijeće „zaključilo da su već u prosincu 1991. članovi rukovodstva Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, među kojima i Boban, i čelnici Hrvatske, među kojima i Franjo Tuđman, ocijenili da je za ostvarivanje krajnjeg cilja UZP-a neophodno promijeniti nacionalni sastav stanovništva na teritorijima za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni.“[12] Međutim, ovakav zaključak Raspravnog vijeća temelji se na njegovom tumačenju Dokaznog predmeta P00089 (Transkript zapisnika sa sastanka Predsjednika RH od 27. prosinca 1991. godine) te Dokaznog predmeta P00021 (knjige bosanskog Hrvata Ante Valente,).[13] Žalbeno vijeće razmotrilo je Transkript zapisnika sa sastanka Predsjednika i zaključilo, „Relevantni dijelovi Transkripta zapisnika sa sastanka Predsjednika promatrani u cijelosti ne odražavaju jasan konsenzus o političkom cilju koji bi kao svoju logičnu posljedicu imao etničko čišćenje.“[14] Što se tiče knjige g. Valente, Žalbeno vijeće zaključilo je da iako se u knjizi poziva na premještanje Muslimana u središnju Bosnu, „njegova knjiga ne podupire širu pretpostavku da su članovi UZP-a dijelili to uvjerenje u prosincu 1991.“[15]

Prema tome, dokaz na koji se Raspravno vijeće oslanjalo u svojoj presudi prema Žalbenom vijeću ne podupire zaključak da je Tuđman, ili bilo tko drugi, namjeravao počiniti etničko čišćenje počevši od prosinca 1991. godine.

Unatoč tomu, Žalbeno vijeće pokušava rehabilitirati zaključak Raspravnog vijeća o Tuđmanovoj namjeri etničkog čišćenja tvrdnjom da je Raspravno vijeće donijelo „zaključke u drugim točkama“ svoje presude koji podupiru takav zaključak:

Raspravno vijeće donijelo je brojne zaključke u drugim točkama koji pokazuju da je čelništvo HZ(R) HB-a zajedno s Tuđmanom usvojilo namjeru da promijeni nacionalni sastav stanovništva na teritorijima za koje se tvrdilo da pripadaju HZ(R) HB-u – dakle, da etnički očisti teritorij koji se smatrao hrvatskim od Muslimana – prije početka postojanja UZP-a sredinom siječnja 1993. godine. Petković te zaključke nije osporavao u ovoj pod-osnovi žalbe. Bilo kako bilo, Žalbeno vijeće napominje kako je Raspravno vijeće izričito utvrdilo da je ZZC nastao tek sredinom siječnja 1993. zbog nedostatka dokaza u potporu zaključka da je isti postojao prije tog vremena. Žalbeno vijeće stoga je konstatiralo da Petković nije uspio pokazati da bi nejasnoće u dokaznoj osnovi koju je iznijelo Raspravno vijeće mogle imati ikakvog utjecaja na njegovu osuđujuću presudu.[16]

Međutim, Žalbeno vijeće nije navelo nikakve konkretne „zaključke u drugim točkama“ presude Raspravnog vijeća gdje je Raspravno vijeće pokazalo kaznenu namjeru Tuđmana, Šuška i Bobetka. Kao „zaključke u drugim točkama“ gdje je Raspravno vijeće pokazalo Tuđmanovu kaznenu namjeru Žalbeno vijeće navodi točke 9-24, 44 i 1232 presude Raspravnog vijeća.[17] Međutim, u tim se točkama presude Raspravnog vijeća ne navode nikakve dokazi Tuđmanove namjere da počini etničko čišćenje:

·         U točkama 9-24 presude Raspravno vijeće razmatra Tuđmanovu želju da podijeli Bosnu („Krajnji cilj“) a ne njegovu navodnu želju počinjenja etničkog čišćenja („zajednički zločinački cilj“).

·         Točka 44 presude Raspravnog vijeća ne sadrži nikakav dokaz da su hrvatski dužnosnici namjeravali počiniti etničko čišćenje. Umjesto toga, kaže sljedeće:

„Dokazi pokazuju da su, od sredine siječnja 1993., rukovodioci HVO-a i neki hrvatski rukovodioci imali plan da konsolidiraju kontrolu HVO-a nad provincijama 3, 8 i 10, koje su prema Vance-Owenovom planu trebale pripasti bosanskim Hrvatima, te, prema njegovom tumačenju rukovodstva HVO-a, da eliminiraju svaki otpor Muslimana u tim provincijama i izvrše „etničko čišćenje“ Muslimana kako bi one postale većinski ili gotovo isključivo hrvatske.“[18]

Prema tome, Raspravno vijeće zaključilo je da su čelnici HVO-a bili ti koji su namjeravali počiniti etničko čišćenje bez ikakvog izričitog zaključka da su hrvatski čelnici dijelili tu istu namjeru. Nadalje, u točci 44 presude Raspravnog vijeća ne navodi se nikakav dokaz koji bi podupirao takav zaključak protiv hrvatskih dužnosnika.[19]

·         I na kraju, Tuđman, Šušak i Bobetko se uopće ne spominju u točci 1232 presude Raspravnog vijeća te stoga zaključci izneseni u toj točci ne mogu služiti kao potpora tvrdnji Žalbenog vijeća da je Raspravno vijeće iznijelo „zaključke u drugim točkama“ u potporu svog zaključka da su oni dijelili zajednički zločinački cilj počinjenja etničkog čišćenja.[20]

Prema tome, zaključivši da se Raspravno vijeće pogrešno oslanjalo na Transkript zapisnika sa sastanka Predsjednika RH od 27. prosinca 1991. i na knjigu g. Valente kao dokaz Tuđmanove namjere počinjenja etničkog čišćenja, Žalbeno vijeće ne može navesti nikakve druge dokaze uvedene u zapisnik koji bi mogli poduprijeti takav zaključak. Isto se odnosi i na ministra Šuška i generala Bobetka. Ne postoje nikakvi „Brijunski transkripti“ ili sličan dokaz koji bi sugerirao da su hrvatski dužnosnici namjeravali etnički očistiti bosanske Muslimane. Bez dokaza o njihovoj kaznenoj namjeri za počinjenje etničkog čišćenja, predsjednik Tuđman, ministar Šušak i general Bobetko bili bi oslobođeni bilo kakvih optužbi da su sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu.

III.       Ni Raspravno vijeće niti Žalbeno vijeće nije utvrdilo da su Tuđman, Šušak i Bobetko sudjelovali u etničkom čišćenju (ne postoji Actus Reus)

Za treći element sudjelovanja u UZP-u potrebno je dokazati da je optuženik počinio kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a ili da je pomogao drugima u počinjenju takvog kaznenog djela („actus reus“ UZP-a). Nije dovoljno da namjeravate počiniti kazneno djelo. Morate zapravo i napraviti nešto da počinite kazneno djelo ili da pomognete drugima u istome. Koja su onda kaznena djela počinili Tuđman, Šušak i Bobetko u svrhu promicanja navodnog cilja etničkog čišćenja bosanskih Muslimana?

Raspravno vijeće nije iznijelo nikakve zaključke kojima bi pokazalo da su Tuđman, Šušak i Bobetko počinili takva kaznena djela. U izostanku takvih zaključaka, te se hrvatske dužnosnike ne bi moglo smatrati odgovornima za sudjelovanje u UZP-u. Tijekom žalbenog postupka u predmetu Prlić, Tužiteljstvo nije moglo ukazati ni na jedan takav zaključak u presudi Raspravnog vijeća. Shodno tomu, Tužiteljstvo je pokušalo popuniti tu rupu u obrazloženju Raspravnog vijeća o Tuđmanu, Šušku i Bobetku tvrdnjom da je Raspravno vijeće „razumno zaključilo da je Tuđman bio član UZP-a“[21] unatoč tomu što nije donijelo nikakve konkretne zaključke da je Tuđman (ili Šušak, ili Bobetko) počinio ikakva kaznena djela etničkog čišćenja. Sa stajališta Tužiteljstva, dokazi uvedeni u spis podupiru zaključak da su hrvatski dužnosnici pomogli počinjenju etničkog čišćenja između ostalog opskrbljivanjem HVO-a oružjem.[22] Iako je Žalbeno vijeće uzelo u obzir stajalište Tužiteljstva, ono u svojoj presudi nigdje ne navodi da se slaže s argumentima Tužiteljstva. Štoviše, dva suca Žalbenog vijeća u predmetu Prlić (Agius i Meron) također su bili suci u predmetu Momčila Perišića te su glasali za poništavanje osuđujuće presude Perišiću upravo iz razloga što snabdijevanje oružjem – bez dokaza o konkretnoj namjeri za počinjenje zločina – nije dovoljno za utvrđivanje kaznene odgovornosti.

Ni Raspravno niti Žalbeno vijeće, stoga, nije ustanovilo da su predsjednik Tuđman, ministar Šušak i general Bobetko počinili (ili pomogli drugima da počine) bilo kakva kaznena djela te stoga ne bi niti mogli biti odgovorni za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu. Žalbeno vijeće to je potvrdilo u svojoj ranijoj Odluci od 19. srpnja 2016: „Raspravno vijeće nije donijelo nikakve konkretne zaključke vezano za sudjelovanje [Tuđmana, Šuška i Bobetka] u UZP-u te ih nije proglasilo krivima ni za kakvo kazneno djelo“.[23]

IV.       Žalbeno vijeće nije razmatralo odgovornost hrvatskih dužnosnika

Nemogućnost Tribunala da navede dokaze koji utvrđuju mens rea i actus reus potrebne za utvrđivanje odgovornosti za UZP u odnosu na Tuđmana, Šuška i Bobetka, pokazuje da ova tri hrvatska dužnosnika nisu bila odgovorna za kaznena djela etničkog čišćenja u Bosni i Hercegovini. Obzirom na velik interes javnosti za tvrdnju Tužiteljstva da su Tuđman, Šušak i Bobetko bili članovi UZP-a, Žalbeno vijeće trebalo je konačno razriješiti to pitanje. Ono to nije učinilo.

Suočeno s izričitim zahtjevom žalitelja da razriješi pitanje sudjelovanja hrvatskih dužnosnika u UZP-u, Žalbeno vijeće presudilo je da žalitelji „nisu pokazali kako bi ikakva navodna greška glede sudjelovanja Tuđmana, Šuška i Bobetka u UZP-u utjecala na zaključak da“[24] su žalitelji sudjelovali u UZP-u. Nadalje, „Žalbeno vijeće podsjeća da nije potrebno, u pravnom smislu, da raspravno vijeće donosi zaseban zaključak o namjeri svakog pojedinog člana UZP-a,“ a Raspravno vijeće „nije bilo dužno razmatrati pojedinačna djela ili u detalje ispitati namjeru svakog pojedinog člana UZP-a koji nije optuženik u ovom predmetu.“[25] Posljedično tomu, Žalbeno vijeće odlučilo je da je pitanje odgovornosti Tuđmana, Šuška i Bobetka (ili izostanak njihove odgovornosti) za UZP irelevantno za žalbu šestorice optuženika te da ga Žalbeno vijeće stoga ne treba razmatrati.

Šteta je što je Žalbeno vijeće odlučilo ne riješiti ta važna pitanja. Žalbeno vijeće trebalo je ili naglasiti da hrvatski dužnosnici nisu bili stranka u ovom predmetu te ih se stoga nije moglo niti imenovati članovima UZP-a, ili je trebalo obrazložiti na čemu se temelji njihova odgovornost za UZP. Umjesto toga, Žalbeno vijeće odabralo je najgoru moguću opciju: odbilo je razmotriti to pitanje čime je tvrdnja da su Tuđman, Šušak i Bobetko bili članovi UZP-a ostala takva kakva je iako Tribunal (prema riječima samog Žalbenog vijeća) nije donio „nikakve konkretne zaključke vezano za sudjelovanje [Tuđmana, Šuška i Bobetka] u UZP-u“, tj. Tribunal nije donio potrebne zaključke vezano za mens rea i actus reus da bi utvrdio njihovu odgovornost.

Odluka Žalbenog vijeća da ne razmotri to pitanje još je više zabrinjavajuća u svijetlu činjenice da je Žalbeno vijeće itekako svjesno da niti jedan dužnosnik Republike Srbije nije od strane MKSJ-a proglašen sudionikom u brojnim bosansko-srpskim UZP-ovima za koje su Ratko Mladić i Radovan Karadžić (među mnogim drugima) osuđeni. Što su Tuđman, Šušak i Bobetko napravili u Bosni a Slobodan Milošević nije? Ako je utvrđivanje da je HVO imao namjeru osnovati Herceg-Bosnu bilo dovoljno za utvrđivanje Tuđmanove odgovornosti u sklopu UZP-a za zločine koje je HVO počinio protiv bosanskih Muslimana, zašto MKSJ nije mogao utvrditi da je Milošević bio član UZP-a zbog toga što je naoružavao bosanske Srbe s namjerom osnivanja Republike Srpske, znajući da su bosanski Srbi činili zločine?

MKSJ je imao nebrojeno mnogo prilika da utvrdi da je Milošević bio član UZP-a u Bosni. Tužiteljstvo ga je imenovalo članom UZP-a u optužnicama protiv Mladića, Karadžića, Momčila Krajišnika, i drugih. U svakom od tih predmeta Raspravno vijeće odbilo je utvrditi da je Milošević ili bilo koji drugi dužnosnik Republike Srbije bio član UZP-a. U predmetu Jovice Stanišića, koji je bio izričito optužen za sudjelovanje u UZP-u sa Slobodanom Miloševićem s ciljem počinjenja zločina u Hrvatskoj i Bosni, Raspravno vijeće uložilo je maksimalne napore da u svojoj presudi izbjegne razmatranje pitanja da li je čelništvo Srbije (uključujući točno Miloševića) bilo uključeno u UZP.[26] U predmetu Momčila Perišića, bivšeg srpskog generala koji je bio načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije, Tužiteljstvo ga je optužilo za suučesništvo u zločinima bosanskih Srba zbog opskrbljivanja bosanskih Srba oružjem iz Srbije. Međutim, Tužiteljstvo u optužnici nije optužilo Perišića (ili bilo kojeg drugog srpskog dužnosnika) da je bio član udruženog zločinačkog pothvata s bosanskim Srbima. 

Pitanje dvostrukih mjerila MKSJ-a stoga je legitimno pitanje. Kakvi god su pravni standardi bili primijenjeni na Srbiju, isti su trebali biti primijenjeni i na Hrvatsku. Međutim, kao što je gore navedeno, MKSJ nije donio konkretne zaključke da su hrvatski dužnosnici bili sudionici UZP-a. Nažalost, Žalbeno vijeće odlučilo je ne izreći jasno da dokazi ne pokazuju postojanje obilježja actus reus i mens rea potrebnih za utvrđivanje odgovornosti Tuđmana, Šuška i Bobetka za UZP. Rezultati propusta Žalbenog vijeća da to učini su očekivani: zaprepaštenost u Hrvatskoj, pogrešan osjećaj opravdanosti u Srbiji jer „mi nismo bili uključeni u zločine u Bosni ali Hrvatska jest“, te kombinacija jednog i drugog u Bosni i Hercegovini.

Nažalost, dio nasljeđa MKSJ-a jest također i to da novinari, vlade, žrtve i javnost u cjelini rijetko čitaju presude MKSJ-a i dokaze na kojima se te presude temelje. Umjesto toga, dojmovi o presudama MKSJ-a nastaju u minutama ili satima nakon izricanja presuda, često na temelju sažetaka presuda ili priopćenja za tisak od strane Tužiteljstva. Ali, sve presude su javno dostupne. Većina dokaza u predmetima MKSJ-a javno je dostupna na internetskim stranicama MKSJ-a.

Javnost ima pravo – možda i dužnost – ispitati presude i dokaze. Pod sunčevim svjetlom presuda u predmetu Prlić pokazuje da ne postoje uvjerljivi dokazi da su Tuđman, Šušak i Bobetko bili odgovorni za zločine počinjene u sklopu udruženog zločinačkog pothvata.

A Tribunal nije donio potrebne izričite zaključke da jesu.

---

[1] Izjava Tužiteljstva povodom presude u predmetu Tužitelj protiv Jadranka Prlića i dr., 29. studenog 2017., dostupno na sljedećoj adresi: http://www.icty.org/bcs/press/izjava-tu%C5%BEila%C5%A1tva-povodom-presude-u-predmetu-tu%C5%BEilac-protiv-jadranka-prli%C4%87a-i-drugih

[2] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Odluka po Zahtjevu Republike Hrvatske za odobrenje za postupanje u svojstvu Amicus Curiae i podnošenje Amicus Curiae podneska, u točci 9 (19. srpnja 2016).

[3] Tužitelj protiv Ratka Mladića, Presuda Raspravnog vijeća, Svezak IV, str. 2090, fusnota 15357

[4] Tužitelj protiv Ante Gotovine, Presuda Raspravnog vijeća, Svezak II, točka 1953.

[5] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 592.

[6] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 836.

[7] Npr. prema Washingtonskom sporazumu iz 1994. Republika Hrvatska i Federacija Bosne i Hercegovine (što je uključivalo i muslimanski i hrvatski dio Bosne) pristali su na ulazak u konfederaciju. Nadalje, u predmetu Perišić je MKSJ zaključio da to što je Srbija dostavljala oružje bosanskim Srbima s ciljem promicanja političkih ciljeva bosanskih Srba ne znači da je sudjelovala u etničkom čišćenju.

[8] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 828.

[9] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 842.

[10] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 783.

[11] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 783.

[12] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 783.

[13] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Raspravnog vijeća, Svezak IV, točka 43.

[14] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 841.

[15] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 841.

[16] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 842.

[17] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 842, fusnota 2674.

[18] Naglasak dodan.

[19] U točci 783. svoje presude Žalbeno vijeće također navodi da je Raspravno vijeće iznijelo zaključak u točci 44. svoje presude da su „rukovodioci HVO-a i neki hrvatski rukovodioci imali plan da konsolidiraju kontrolu HVO-a nad provincijama 3, 8 i 10, i da 'etnički očiste' Muslimane kako bi one postale 'većinski ili gotovo isključivo hrvatske'.“ Međutim, kao što je gore spomenuto, u točci 44. presude Raspravnog vijeća ne spominje se nikakav takav zaključak u odnosu na namjeru „hrvatskih dužnosnika.“ Za razliku od toga, Raspravno vijeće zaključilo je da su rukovodioci HVO-a i „hrvatski dužnosnici“ htjeli uspostaviti kontrolu nad određenim provincijama, te da su rukovodioci HVO-a protumačili da je za ostvarenje tog cilja potrebno etničko čišćenje Muslimana.

[20] Žalbeno vijeće možda se namjeravalo referirati na točku 1231 presude Raspravnog vijeća (u kojoj se doista i spominju Tuđman, Šušak i Bobetko) pa su pogrešno naveli točku 1232. Međutim, čak i da je tako, čitanje točke 1231 pokazuje da Raspravno vijeće nije navelo nikakve dokaze u potporu zaključka da su Tuđman, Šušak ili Bobetko namjeravali etnički očistiti bosanske Muslimane.

[21] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Transkript sa suđenja (21. ožujka 2017.), str. 350, redovi 23-24.

[22] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 1750, fusnota 5775.

[23] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Odluka po Zahtjevu Republike Hrvatske za odobrenje za postupanje u svojstvu Amicus Curiae i podnošenje Amicus Curiae podneska, u točci 9 (19. srpnja 2016).

[24] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 1911.

[25] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 1751.

[26] Tužitelj protiv Jovice Stanišića, Presuda Žalbenog vijeća, na stranicama 11-42. 

Sunlight & Electric Light on the ICTY: Did the Tribunal Find Franjo Tuđman Responsible for Ethnic Cleansing in Bosnia and Herzegovina?

“Sunlight is said to be the best of disinfectants; electric light the most efficient policeman.”

– Louis D. Brandeis, Justice of the United States Supreme Court, from his book, Other People’s Money and How the Bankers Use It (1914)

On 29 November 2017, the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia (“ICTY”) issued its final judgment in the case of Prosecutor v. Jadranko Prlić, et al.  The ICTY’s end was shocking for numerous reasons, not least of which was the in-court suicide of one of the accused, Slobodan Praljak, during the reading of the judgment.  Shock waves have also resulted from the judgment’s suggestion that the leadership of Croatia – including specifically Croatian President Franjo Tuđman, were part of a joint criminal enterprise (“JCE”) in Bosnia-Herzegovina. Indeed, ICTY prosecutor Serge Brammertz remarked afterwards that, “The Appeals Chamber upheld the Trial Chamber’s findings that key members of Croatia’s then-leadership, including President Franjo Tuđman, Defence Minister Gojko Šušak, and Janko Bobetko, a senior General in the Croatian Army, shared the criminal purpose to ethnically cleanse Bosnian Muslims and contributed to realizing that goal.”[1] 

As I explain below, Brammertz’s conclusion is misleading. The ICTY’s Trial and Appeals Chambers have not identified any evidence to support the conclusions against Tuđman that Brammertz advances.  In the Gotovina case, the Prosecution used certain ambiguous statements in the now famous Brioni Transcript, as well as Tuđman’s public statements in speeches and elsewhere, to build a case that Tuđman had criminal intent to ethnically cleanse Serbs in Operation Storm.  In Prlić, no “Brioni Transcript” exists. The Appeals Chambers does not identify a single statement by Tuđman that is even arguably ambiguous and could suggest intent to “ethnically cleanse Bosnian Muslims.” The same applies to Minister Šušak and General Bobetko. It is therefore troubling that Brammertz would issue a press release identifying as JCE members individuals who were not parties to the case, who were not given the opportunity to defend themselves or have others defend them, and who remain presumed innocent by the ICTY.[2]

Just as troubling is that the ICTY is closing its doors without ever having established that the leadership of Serbia was involved in a JCE in Bosnia-Herzegovina.  Just the week prior to the Prlić Appeals Judgement, the Trial Chamber in the case of Ratko Mladić concluded that, “The evidence received by the Trial Chamber did not show that Slobodan Milošević, Jovica Stanišić, Franko Simatović, Željko Ražnatović, or Vojislav Šešelj participated in the realization” of the Bosnian Serb JCE in Bosnia-Herzegovina.[3] The result is an implausible historical legacy left by the ICTY:  the leadership of Croatia was involved in crimes in Bosnia-Herzegovina, but the leadership of Serbia was not. Under no objective legal criteria could the ICTY deem the evidence insufficient to establish Serbia’s role in crimes in Bosnia-Herzegovina, but sufficient to establish Croatia’s. Predictably, the implications against Tuđman have poured gasoline over the already combustible relations between Serbs, Croats and Bosnian Muslims.

Observers of the ICTY’s work know that high-profile judgments almost always result in allegations that the Tribunal is influenced by politics.  When Serb defendants are convicted, Serbs allege that the Tribunal is a NATO court designed to unjustly defame the Serb nation.  When non-Serbs are convicted, it is because the Tribunal has the political objective of balancing the ethnic composition of its convicted persons so as to avoid allegations of anti-Serbian bias.  And, much as they like to pretend that they are better than the “Balkan nationalists” they look down upon, various NGO’s, “human rights organizations,” and their media allies (including media allies stationed inside the ICTY building) allege that some of the higher profile ICTY acquittals (Gotovina, Perišić) were the result of political interference from Western powers.  All of these groups share something in common:  very few, if any, are familiar with the actual findings of the ICTY in specific cases, and even fewer have actually looked at the evidence to come to their own conclusions about the legitimacy of the ICTY’s judgments.

 Given the amount of attention that has been given to the Prlić Appeals Judgement and its implications for the legacy of President Tuđman, this blog post is an effort to explain the concept of joint criminal enterprise to the lay observer, and to show that the Appeals Chamber in the Prlić case did not identify any evidence that would support Brammertz’s claims that Croatian officials “shared the criminal purpose to ethnically cleanse Bosnian Muslims and contributed to realizing that goal.”  There is no rule that says judgments of the ICTY cannot be subjected to scrutiny.  On the contrary, each of the six accused in the Prlić case had a fundamental right to a public trial.  They had a right to a reasoned opinion in writing that explains the basis of their convictions.  The purpose of these rights is to ensure the individual that the proceedings are not conducted in a corrupt or unjust way, and to ensure the delivery of a sound and fair trial through the observance of the public.

I.              What is a Joint Criminal Enterprise?

In order to understand the Tribunal’s findings about Tuđman’s alleged involvement in a JCE, one first needs to understand what the prosecution needs to prove in order to establish a person’s responsibility for participation in a JCE.  In order to establish a JCE, the prosecution needs to prove:

1.                      Plurality of persons. A joint criminal enterprise exists when a plurality of persons participates in the realization of a common criminal objective.

2.                      Common criminal purpose (“mens rea”). A joint criminal enterprise requires a common objective which amounts to or involves the commission of a crime provided for in the Statute. The mens rea (i.e. the person’s intent) required is that the JCE participants, including the accused person, had a common state of mind, namely the state of mind that the statutory crime(s) forming part of the objective should be carried out.

3.                      Participation of the accused in the objective’s implementation (“actus reus”). This is achieved by the accused’s commission of a crime forming part of the common objective (and provided for in the Statute) (known in legal terms as the “actus reus”). Alternatively, instead of committing the intended crime as a principal perpetrator, the accused’s conduct may satisfy this element if it involved procuring or giving assistance to the execution of a crime forming part of the common objective. A contribution of an accused person to the JCE need not be, as a matter of law, necessary or substantial, but it should at least be a significant contribution to the crimes for which the accused is found responsible.[4]

To summarize, in order to prove that Tuđman, Šušak, and Bobetko were members of a JCE, the prosecution was required to prove that (1) they joined with each other or with a larger group of persons, (2) with the intent of committing a crime identified in the Statute of the ICTY (crimes which are euphemistically referred to as “ethnic cleansing”), and (3) actually committed a crime under the ICTY Statute or assisted others in committing such a crime.  All three elements must be present in order for the prosecution to have proven the participation of Croatian officials in a JCE.

Unfortunately, in discussing the alleged JCE in the Prlić case, the Tribunal introduced a new concept: the so-called “Ultimate Purpose of the JCE.”  I have not been able to find any other case at the ICTY in which reference is made to an “Ultimate Purpose” of the JCE.  Instead, the focus of the ICTY’s jurisprudence on JCE until now has always been on establishing the second point above, i.e. the “common criminal purpose” (“CCP” for short).  Public confusion has resulted from the ICTY’s injection of the new term “Ultimate Purpose,” with many assuming that proof of Tuđman’s alleged desire to partition Bosnia (the “Ultimate Purpose”) is sufficient to establish his participation in a JCE.  It is not.

The ICTY’s distinction in the Prlić case between “Ultimate Purpose” and the “common criminal purpose” is very important.  Proof of the “common criminal purpose” required proof that Tuđman, Šušak, and Bobetko intended to commit ethnic cleansing.  Proof that Tuđman, Šušak, and Bobetko shared in the “Ultimate Purpose” of the JCE did not require proof that they intended to commit ethnic cleansing.  Indeed, it did not require proof that they intended to commit any illegal act at all under the ICTY Statute.  The result is that both the Trial and Appeals Chambers devoted enormous amounts of time discussing the evidence of Tuđman’s “Ultimate Purpose,” i.e. his alleged desire to partition Bosnia-Herzegovina (which is not a crime under the ICTY Statute and therefore not sufficient to establish his participation in the JCE), but spent very little time discussing the evidence of Tuđman’s alleged intent to participate in the common criminal purpose, namely his alleged intent to commit ethnic cleansing of the Bosnian Muslim population.

         The following analogy demonstrates the issues at stake.  Suppose a group of ten people lives in a house on a small property.  They decide that they need to expand their property, and would like to acquire part of their neighbor’s property (the so-called “Ultimate Purpose”). At this point, the Ultimate Purpose could be achieved lawfully or unlawfully.  Now suppose that seven of the group of ten (the “plurality of persons”) go to the neighbors’ property with the intent to violently expel the neighbors from the property in order to acquire it (the “common criminal purpose”, or “mens rea”), and in fact commit violent acts that expel the neighbors (the “actus reus”).  The prosecution would in this scenario be able to prove that seven of the original ten who shared in the “Ultimate Purpose” were involved in a JCE. 

But what about the three people that shared in the Ultimate Purpose but did not go to the neighbors’ property?  The Prosecution would have to prove, beyond reasonable doubt, that they (1) joined with the group of seven (the plurality of persons), (2) that they intended to violently expel the neighbors from the property in order to acquire it and thus shared in the common criminal purpose, and (3) that they participated in the commission of violent acts either directly or by providing assistance to those that were committing the violent acts (the “actus reus”). 

In the Prlić case, Tuđman, Šušak, and Bobetko are like the group of three in the above analogy that stayed at home. If the Prosecution hoped to prove that Tuđman, Šušak, and Bobetko “shared the criminal purpose to ethnically cleanse Bosnian Muslims and contributed to realizing that goal,” it needed to do much more than prove that Tuđman intended to partition Bosnia (the “Ultimate Purpose,” i.e. to acquire his neighbors’ property).  It needed to prove beyond reasonable doubt that they intended to acquire their neighbors’ property through ethnic cleansing, and that they in fact committed acts or assisted others in committing acts of ethnic cleansing. 

What follows below is a discussion of the Appeals Chambers’ assessment of whether the Prosecution proved each of these elements with respect to Tuđman, Šušak, and Bobetko.  I emphasize that this blog is a discussion about the ICTY’s findings only concerning Tuđman, Šušak, and Bobetko. It is not an assessment of the Tribunal’s findings concerning the six accused in the case, which would take me a significantly longer amount of time to review.  For purposes of the analysis in this blog post, we start from the Tribunal’s conclusion that it proved beyond reasonable doubt that the six accused in the case formed a “plurality of persons” to commit the crimes in the JCE.  The question for the Tribunal, therefore, was whether Tuđman, Šušak, and Bobetko joined this alleged plurality of persons by (1) sharing in the common criminal purpose (“mens rea”) to ethnically cleanse Bosnian Muslims, and (2) committing acts of ethnic cleansing or assisting others in committing acts of ethnic cleansing (the “actus reus”).

II.            The Trial and Appeals Chambers Do Not Identify Any Evidence that Tuđman, Šušak, and Bobetko Shared in the Common Criminal Purpose to Commit Ethnic Cleansing

The Appeals Chamber notes in its Judgement that the “Ultimate Purpose” of the JCE was to “set up a Croatian entity that reconstituted, at least in part, the borders of the Banovina, thereby facilitating the reunification of the Croatian people; and (2) such entity was either supposed to be annexed to Croatia directly or to become an independent State within BiH with close ties to Croatia”.[5] It then devotes 62 pages of the Appeals Judgement to confirm that Tuđman had this intent.  But this “Ultimate Purpose” is not a crime under the ICTY Statute, and therefore cannot constitute the basis of a finding that Tuđman was a participant in a JCE.  All that the Tribunal has found is that Tuđman intended to acquire his neighbor’s property.  What is required to establish Tuđman’s liability as a JCE participant is evidence that Tuđman intended to achieve his political objectives through ethnic cleansing (i.e. the common criminal purpose). The Appeals Chamber emphasizes this distinction.[6]  Even if Tuđman had the alleged goal of unifying Herceg-Bosna to Croatia, it does not necessarily follow that he could only achieve this through ethnic cleansing.[7]

         The Appeals Chamber confirmed the Trial Chamber’s conclusion that the Common Criminal Purpose necessary to trigger JCE liability was not the alleged desire to partition Bosnia, but rather the desire for “domination by the HR H-B Croats through ethnic cleansing of the Muslim population.”[8] According to the Appeals Chamber, the Trial Chamber found that this common criminal purpose “came into existence only by mid-January 1993, because the evidence was insufficient to reach a finding as to its existence at an earlier stage.”[9]  It therefore found that the Joint Criminal Enterprise did not come into existence until mid-January 1993, because the Common Criminal Plan did not exist before that time.[10] It also found that the mid-January 1993 JCE was created in order to implement the prior Ultimate Objective, which had been formed earlier.[11]

         So did Tuđman share in the Common Criminal Purpose to ethnically cleanse the Muslim population?  While the Appeals Chamber devotes 62 pages to discussion of Tudjman’s desire to partition Bosnia, it devotes precious little space to any analysis of the much more critical question of Tuđman’s intent to commit ethnic cleansing.   What is the “Brioni Transcript” of this case?  The Appeals Chamber does not identify it. 

The Appeals Chamber first explains that the Trial Chamber “concluded that as of December 1991, the leaders of the HZ(R) H-B, including Boban, and leaders of Croatia, including Tuđman, believed that in order to achieve the Ultimate Purpose of the JCE, it was necessary to change the ethnic make-up of the territories claimed to form part of the HZ H-B.”[12]  But this finding by the Trial Chamber is based on the Trial Chamber’s interpretation of Exhibit P00089 (a Presidential Transcript from 27 December 1991), and Exhibit P00021 (a book authored by a Bosnian Croat named Anto Valenta).[13]  The Appeals Chamber reviewed the Presidential Transcript and concluded, “The relevant parts of the Presidential Transcripts do not, as a whole, reflect a clear consensus regarding a political purpose that would have ethnic cleansing as its logical corollary.”[14] As for Mr. Valenta’s book, the Appeals Chamber concluded that although the book calls for the relocation of Muslims to central Bosnia, “his book does not support the broader proposition that JCE members held this belief in December 1991.”[15] 

Accordingly, the evidence upon which the Trial Chamber relied in its Judgement does not, according to the Appeals Chamber, support the conclusion that Tuđman, or anyone else, intended to commit ethnic cleansing starting in December 1991.

Nevertheless, the Appeals Chamber attempts to rehabilitate the Trial Chamber’s conclusion about Tuđman’s ethnic cleansing intent by claiming that the Trial Chamber made “findings elsewhere” in the Trial Judgement that support such a conclusion:

The Trial Chamber made a number of findings elsewhere demonstrating that the HZ(R) H-B leaders and Tuđman acquired the intention to change the ethnic make-up of the territories claimed to form part of the HZ(R) H-B - namely to ethnically cleanse the Muslims from the territory claimed as Croatian - before the JCE came into being in mid-January 1993. These are not challenged by Petkovic in this sub-ground of appeal. In any event, the Appeals Chamber observes that the Trial Chamber expressly found that the CCP came into existence only by mid-January 1993, because the evidence was insufficient to reach a finding as to its existence at an earlier stage. The Appeals Chamber considers therefore that Petkovic fails to demonstrate that ambiguities in the evidential basis proffered by the Trial Chamber would have any impact on his conviction.[16]

But the Appeals Chamber does not identify any specific “findings elsewhere” in the Trial Judgement where the Trial Chamber demonstrated Tuđman, Šušak, or Bobetko’s criminal intent. The Appeals Chamber identifies paragraphs 9-24, 44 and 1232 of the Trial Judgement as the “findings elsewhere” where the Trial Chamber demonstrated Tuđman’s criminal intent.[17]  However, these paragraphs of the Trial Judgement cite no evidence of Tuđman’s intent to commit ethnic cleansing: 

·      Paragraphs 9-24 of the Trial Judgement address Tuđman’s desire to partition Bosnia (the “Ultimate Purpose”), not his alleged desire to commit ethnic cleansing (the “common criminal purpose”).

·      Paragraph 44 of the Trial Judgement provides no evidence that Croatian officials intended to commit ethnic cleansing.  Instead, it states:

“The evidence demonstrates that from mid-January 1993, the leaders of the HVO and certain Croatian leaders aimed to consolidate HVO control over Provinces 3, 8 and 10, which under the Vance-Owen Plan, were attributed to the BiH Croats, and, as the HVO leaders interpreted it, to eliminate all Muslim resistance within these provinces and to “ethnically cleanse” the Muslims so that the provinces would become majority or nearly exclusively Croatian.”[18] 

Accordingly, the Trial Chamber concluded that it was the HVO leaders who intended to commit ethnic cleansing, without an express finding that Croatian leaders shared the same intent. Furthermore, paragraph 44 of the Trial Judgement cites no evidence from which such a finding against Croatian officials could be supported.[19] 

·      Finally, paragraph 1232 of the Trial Judgement makes no reference to Tuđman, Šušak, or Bobetko, and therefore cannot support the Appeals Chamber’s claim that the Trial Chamber made “findings elsewhere” to support the conclusion that they shared the common criminal purpose to commit ethnic cleansing.[20]

Accordingly, after concluding that the Trial Chamber was wrong to rely on the Presidential Transcript of 27 December 1991, and Mr. Valenta’s book, as evidence of Tuđman’s intent to ethnically cleanse, the Appeals Chamber is unable to identify any other evidence in the evidentiary record that would support such a conclusion.  The same applies for Minister Šušak and General Bobetko.  There is no “Brioni Transcript” or similar evidence to suggest that Croatian officials intended to ethnically cleanse Bosnian Muslims.  Without proof of their criminal intent to commit ethnic cleansing, President Tuđman, Minister Šušak and General Bobetko would have been acquitted of any allegation that they participated in a joint criminal enterprise.

III.          The Trial and Appeals Chambers Made No Findings that Tuđman, Šušak, and Bobetko Participated In Acts of Ethnic Cleansing (No Actus Reus)

The third element of participation in a JCE requires proof that the accused person committed a crime under the ICTY Statute or assisted others in committing such a crime (the “actus reus” of JCE).  It is not enough that you intend to commit a crime.  You must actually do something to commit the crime or assist others in doing so.  So what criminal acts did Tuđman, Šušak, and Bobetko commit in order to further the alleged goal of ethnically cleansing the Bosnian Muslims?

The Trial Chamber made no findings identifying such criminal acts by Tuđman, Šušak, and Bobetko.  Without such findings, these Croatian officials could not have been found liable for participation in a JCE.  During the appeal stage in the Prlić case, the Prosecution was unable to identify any such findings in the Trial Chamber Judgement.  As a result, the Prosecution attempted to fill this hole in the Trial Chamber’s reasoning about Tuđman, Šušak, and Bobetko, by arguing that the Trial Chamber “reasonably concluded that Tuđman was a JCE member”[21] even though it failed to make specific findings that Tuđman (or Šušak or Bobetko) committed any ethnic cleansing crimes.  In the Prosecution’s view, evidence in the record supports the conclusion that Croatian officials assisted in the commission of ethnic cleansing by, inter alia, providing weapons to the HVO.[22] Although the Appeals Chamber took note of the Prosecution’s position, it offers no indication in the Appeals Judgement that it agrees with the Prosecution’s arguments.  Indeed, two of the judges in the Prlić Appeals Chamber (Agius and Meron) were also judges in the case of Momčilo Perišić, and voted to overturn Perišić’s conviction precisely because the provision of weapons – without evidence of specific intent to commit crime – is insufficient to establish criminal liability.

Neither the Trial nor Appeals Chambers, therefore, established that President Tuđman, Minister Šušak and General Bobetko committed (or assisted others in committing) any criminal acts, and therefore they could not be liable for participation in a joint criminal enterprise. The Appeals Chamber confirmed this point in its earlier Decision of 19 July 2016:  “[t]he Trial Chamber made no explicit findings concerning [Tudjman's, Šušak's and Bobetko's] participation in the JCE and did not find them guilty of any crimes".[23]

IV.          The Appeals Chamber Did Not Address the Responsibility of Croatian Officials

The Tribunal’s inability to identify evidence that establishes the mens rea and actus reus requirements of JCE liability for Tuđman, Šušak and Bobetko demonstrates that these Croatian officials were not responsible for ethnic cleansing crimes in Bosnia and Herzegovina. Given the significant public interest in the Prosecution’s allegation that Tuđman, Šušak and Bobetko were JCE members, the Appeals Chamber should have conclusively resolved this allegation.  It failed to do so. 

Faced with the specific request by the appellants to decide the question of the JCE participation of Croatian officials, the Appeals Chamber ruled that the appellants “fail[ ] to show how any alleged error regarding the JCE membership of Tuđman, Šušak, and Bobetko would affect the findings that”[24] the appellants were involved in a JCE.  Furthermore, “the Appeals Chamber recalls that it is not required, as a matter of law, that a trial chamber make a separate finding on the intent of each member of a JCE,” and the Trial Chamber “was not required to examine the individual actions or scrutinise the intent of each JCE member who was not an accused in this case.”[25]  As a result, the Appeals Chamber decided that the issue of the JCE responsibility of Tuđman, Šušak and Bobetko (or lack of JCE responsibility) was irrelevant to the appeals of the six defendants, and therefore need not be addressed by the Appeals Chamber.

The Appeals Chamber’s decision not to resolve these important questions is unfortunate.  The Appeals Chamber should have either emphasized that Croatian officials were not party to the case and therefore could not properly be labeled as JCE members, or else it should have addressed the merits of their JCE responsibility.  Instead, the Appeals Chamber chose the worst of all options:  it declined to review the question, thus letting stand the allegation that Tuđman, Šušak and Bobetko were JCE members even though the Tribunal (in the Appeals Chamber’s own words) made “no explicit findings concerning [Tudjman's, Šušak's and Bobetko's] participation in the JCE,” i.e., the Tribunal did not make the necessary findings on mens rea and actus reus to establish their responsibility.

The Appeals Chamber’s decision not to review the issue is even more troubling in light of the Appeals Chamber’s obvious awareness that no official of the Republic of Serbia has been found by the ICTY to have been a participant in the numerous Bosnian Serb JCEs for which Ratko Mladić and Radovan Karadžić (among numerous others) have now been convicted. What did Tuđman, Šušak and Bobetko do in Bosnia that Slobodan Milošević did not?  If arming the HVO with the intent to form Herceg-Bosna was sufficient to establish Tuđman’s JCE responsibility for crimes committed by the HVO against Bosnian Muslims, why couldn’t the ICTY establish that Milošević was a JCE member because he armed the Bosnian Serbs with the intent to form Republika Srpska, knowing that the Bosnian Serbs were committing crimes?

The ICTY had numerous opportunities to identify Milošević as a JCE member in Bosnia.  The Prosecution identified him as such in indictments against Mladić, Karadžić, Momčilo Krajišnik, and others.  In each case, the Trial Chamber declined to identify Milošević or any other official of the Republic of Serbia as a JCE member.  In the case of Jovica Stanišić, who was charged specifically for membership in a JCE with Slobodan Milošević to commit crimes in Croatia and Bosnia, the Trial Chamber went out of its way in the Trial Judgement to avoid addressing the question of whether the leadership of Serbia (including specifically Milošević) was involved in a JCE.[26]  In the case of Momčilo Perišić, the Serbian former general who served as Chief of the General Staff of the Yugoslav Army, the Prosecution charged him with aiding and abetting the crimes of Bosnian Serbs by providing weapons from Serbia to the Bosnian Serbs.  However, the Prosecution did not allege in the indictment that Perišić (or any other official of Serbia) was a member of a joint criminal enterprise with the Bosnian Serbs.

Questions of ICTY double standards are therefore legitimate. Whatever legal standards were applied to Serbia should have been applied to Croatia.  However, as set forth above, the ICTY did not make explicit findings that Croatian officials were participants in a JCE.  Regrettably, the Appeals Chamber chose not to make expressly clear that the evidence does not establish the actus reus and mens rea requirements necessary to establish the JCE liability of Tuđman, Šušak and Bobetko.  The results from the Appeals Chamber’s failure were predictable:  outrage in Croatia, misguided sense of vindication in Serbia because “we were not involved in crimes in Bosnia but Croatia was,” and a combination of both in Bosnia and Herzegovina.

Unfortunately, part of the ICTY’s legacy is also that journalists, governments, victims and the public at large rarely read the judgments of the ICTY and the evidence that underlies them.  Instead, impressions about ICTY judgments are formed in the minutes or hours after the judgments are pronounced, often based on judgement summaries or Prosecution press releases.  But all judgments are public.  Most of the evidence in ICTY cases is publicly available in the ICTY website. 

The public has the right –perhaps even the obligation – to examine the judgments and the evidence. Sunlight on the Prlić judgment exposes that there is no convincing evidence that Tuđman, Šušak and Bobetko were liable for crimes committed in a joint criminal enterprise.

And the Tribunal did not make the necessary explicit findings that they were.

---

[1] Statement of the Office of the Prosecutor in relation to the judgement in the case Prosecutor vs. Jadranko Prlić et al., 29 November 2017, as found at:  http://www.icty.org/en/press/statement-of-the-office-of-the-prosecutor-in-relation-to-the-judgement-in-the-case-prosecutor

[2] Prosecutor v. Jadranko Prlić, Decision on Application By The Republic of Croatia For Leave to Appear As Amicus Curiae And To Submit Amicus Curiae Brief, at paragraph 9 (19 July 2016).

[3] Prosecutor v. Ratko Mladić, Trial Judgement, Volume IV, page 2090, footnote 15357.

[4] Prosecutor v. Ante Gotovina, Trial Judgement, Volume II, paragraph 1953. 

[5] Prosecutor v. Jadranko Prlić, Appeals Judgement, Volume II, paragraph 592. 

[6] Prosecutor v. Jadranko Prlić, Appeals Judgement, Volume II, paragraph 836. 

[7] For example, in the 1994 Washington Agreement, Croatia and the Federation of Bosnia and Herzegovina (which included both Muslim and Croat portions of Bosnia) agreed to enter into a confederation.  Further, in the Perišić case, the ICTY concluded that the provision of weapons by Serbia to the Bosnian Serbs, in furtherance of the political aims of the Bosnian Serbs, did not amount to participation in ethnic cleansing.

[8] Prosecutor v. Jadranko Prlić, Appeals Judgement, Volume II, paragraph 828. 

[9] Prosecutor v. Jadranko Prlić, Appeals Judgement, Volume II, paragraph 842. 

[10] Prosecutor v. Jadranko Prlić, Appeals Judgement, Volume II, paragraph 783. 

[11] Prosecutor v. Jadranko Prlić, Appeals Judgement, Volume II, paragraph 783. 

[12] Prosecutor v. Jadranko Prlić, Appeals Judgement, Volume II, paragraph 783. 

[13] Prosecutor v. Jadranko Prlić, Trial Judgement, Volume IV, paragraph 43. 

[14] Prosecutor v. Jadranko Prlić, Appeals Judgement, Volume II, paragraph 841. 

[15] Prosecutor v. Jadranko Prlić, Appeals Judgement, Volume II, paragraph 841. 

[16] Prosecutor v. Jadranko Prlić, Appeals Judgement, Volume II, paragraph 842. 

[17] Prosecutor v. Jadranko Prlić, Appeals Judgement, Volume II, paragraph 842, footnote 2674. 

[18] Emphasis added.

[19] In paragraph 783 of the Appeals Judgement, the Appeals Chamber also states that the Trial Chamber made a finding in paragraph 44 of the Trial Judgement that “leaders of the HVO and certain Croatian leaders aimed to consolidate HVO control over Provinces 3, 8 and 10, and to ‘ethnically cleanse’ the Muslims so that the provinces would become in ‘majority or nearly exclusively Croatian.’”  However, as noted above, paragraph 44 of the Trial Judgement made no such finding concerning the intent of  “Croatian officials.”  Instead, the Trial Chamber found that HVO leaders and “Croatian officials” wanted to establish control over certain Provinces, and the HVO leaders interpreted this objective as requiring the ethnic cleansing of Muslims.

[20] The Appeals Chamber may have intended to reference paragraph 1231 (which does reference Tuđman, Šušak, and Bobetko) of the Trial Judgement and erroneously cited to paragraph 1232.  Even if so, a review of paragraph 1231 reveals that no evidence is cited by the Trial Chamber to support the conclusion that Tuđman, Šušak, or Bobetko intended to ethnically cleanse the Bosnian Muslims.

[21] Prosecutor v. Jadranko Prlić, Transcript of Proceedings (21 March 2017), page 350, lines 23-24.

[22] Prosecutor v. Jadranko Prlić, Appeals Judgement, Volume II, paragraph 1750, footnote 5775. 

[23] Prosecutor v. Jadranko Prlić, Decision on Application By The Republic of Croatia For Leave to Appear As Amicus Curiae And To Submit Amicus Curiae Brief, at paragraph 9 (19 July 2016).

[24] Prosecutor v. Jadranko Prlić, Appeals Judgement, Volume II, paragraph 1911.

[25] Prosecutor v. Jadranko Prlić, Appeals Judgement, Volume II, paragraph 1751.

[26] Prosecutor v. Jovica Stanišić, Appeals Judgement, at pages 11-42.