„Kažu da je sunčeva svjetlost najbolje dezinfekcijsko sredstvo a električna
rasvjeta najučinkovitiji policajac.“
- Louis D. Brandeis, sudac
Vrhovnog suda SAD-a, iz njegove knjige, Tuđi
novac i kako ga bankari koriste (1914.)
Međunarodni kazneni
sud za bivšu Jugoslaviju („MKSJ“) donio je 29. studenog 2017. godine svoju
zadnju presudu u predmetu Tužitelj protiv
Jadranka Prlića i dr. Završetak rada MKSJ-a bio je šokantan iz više
razloga, naročito zbog samoubojstva jednog od optuženih u tom predmetu,
Slobodana Praljka, koji je samoubojstvo počinio u sudnici tijekom izricanja
presude. Šokantno je i ono što se presudom sugerira da je hrvatsko vodstvo –
uključujući konkretno hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, sudjelovalo u
udruženom zločinačkom pothvatu („UZP“) u Bosni i Hercegovini. I doista,
tužitelj MKSJ-a, Serge Brammertz, nakon izricanja presude konstatirao je da je „Žalbeno vijeće potvrdilo zaključke
Raspravnog vijeća da su ključni članovi tadašnjeg čelništva Hrvatske, uključujući
predsjednika Franju Tuđmana,
ministra obrane Gojka Šuška i
Janka Bobetka, visokog generala Hrvatske vojske, dijelili zločinački cilj
etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i doprinijeli ostvarivanju tog
cilja." [1]
Kao što kasnije
objašnjavam, Brammertzov zaključak dovodi u zabludu. Ni Raspravno niti Žalbeno
vijeće MKSJ-a nije utvrdilo nikakve dokaze u potporu Brammertzovih zaključaka
protiv Tuđmana. Tužiteljstvo je u predmetu Gotovina
koristilo određene dvosmislene izjave iz sada već poznatih Brijunskih transkripata kao i javne izjave
predsjednika Tuđmana iz njegovih govora i drugih nastupa ne bi li dokazao da je
Tuđman imao kaznenu namjeru etničkog čišćenja Srba tijekom Operacije Oluja. U
predmetu Prlić ne postoje nikakvi Brijunski transkripti. Žalbeno vijeće
nije navelo niti jednu Tuđmanovu izjavu koja bi se makar teoretski mogla
smatrati dvosmislenom i ukazivati na namjeru „etničkog čišćenja bosanskih Muslimana.“ Isto vrijedi i za ministra
Šuška i generala Bobetka. Stoga je zabrinjavajuće što je Brammertz izdao
priopćenje za tisak u kojem kao članovima UZP-a imenuje pojedince koji nisu
bili strane u postupku, koji nisu imali priliku braniti se ili da ih drugi
brane, i koje MKSJ i dalje smatra nevinima.[2]
Jednako je
zabrinjavajuće što MKSJ zatvara svoja vrata bez da je ikad utvrdio da je
čelništvo Srbije bilo uključeno u UZP u Bosni i Hercegovini. Samo tjedan dana
prije presude Žalbenog vijeća u predmetu Prlić,
Raspravno vijeće utvrdilo je u slučaju Ratka Mladića da „Dokazi koji su predočeni Raspravnom vijeću ne pokazuju da su Slobodan
Milošević, Jovica Stanišić, Franko Simatović, Željko Ražnatović, ili Vojislav
Šešelj sudjelovali u ostvarenju“ bosansko-srpskog UZP-a u Bosni i
Hercegovini.[3] Rezultat
toga je neuvjerljivo povijesno nasljeđe koje ostaje nakon MKSJ-a: čelništvo
Republike Hrvatske sudjelovalo je u zločinima u Bosni i Hercegovini, ali
čelništvo Srbije nije. Nema tih objektivnih pravnih kriterija prema kojima je
MKSJ mogao smatrati da dokazi nisu dovoljni za utvrđivanje uloge Srbije u
zločinima u Bosni i Hercegovini ali da jesu dovoljni za utvrđivanje uloge
Hrvatske u istima. Implikacije protiv Tuđmana očekivano su dolile ulje na vatru
i pogoršale već ionako napete odnose između Srba, Hrvata i bosanskih Muslimana.
Svi oni koji su
pratili rad MKSJ-a znaju da visoko-profilne presude gotovo uvijek rezultiraju
optužbama da je Tribunal ispolitiziran. Kad se osudi netko sa srpske strane,
Srbi tvrde da je Tribunal zapravo NATO-ov sud čiji je cilj nepravedna
difamacija srpske nacije. Kad se osude pripadnici drugih nacionalnosti, to je
zbog toga što Tribunal ima politički cilj unošenja ravnoteže u etnički sastav
svojih osuđenika ne bi li se izbjegle optužbe o protu-srpskoj pristranosti.
Isto tako, koliko god se one željele praviti da su bolje od „balkanski
nacionalista“ na koje gledaju svisoka, razne nevladine organizacije,
„organizacije za zaštitu ljudskih prava“ i njihovi saveznici u medijima
(uključujući saveznike u medijima u samoj zgradi MKSJ-a) tvrde da su neke od istaknutijih
oslobađajućih presuda MKSJ-a (Gotovina,
Perišić) bile rezultat političkog uplitanja zapadnjačkih sila. Sve te
skupine imaju nešto zajedničko: vrlo malo njih upoznato je sa konkretnim
zaključcima MKSJ-a u pojedinačnim predmetima, ako ijedna uopće i jest, a još ih
je manje zapravo razmotrilo dokaze ne bi li došli do vlastitih zaključaka o
legitimnosti presuda MKSJ-a.
Obzirom na količinu
pažnje koja se pridaje presudi Žalbenog vijeća u predmetu Prlić i implikacijama te presude za nasljeđe predsjednika Tuđmana,
ova objava pokušaj je da se objasni pojam udruženog zločinačkog pothvata
neupućenim promatračima i da se pokaže da Žalbeno vijeće u predmetu Prlić nije utvrdilo postojanje bilo
kakvih dokaza u potporu Brammertzovih tvrdnji da su hrvatski dužnosnici „dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja
bosanskih Muslimana i doprinijeli ostvarenju tog cilja.“ Ne postoji pravilo
koje kaže da se presude MKSJ-a ne mogu preispitivati. Za razliku od toga, svih
šestero optuženih u predmetu Prlić imalo
je temeljno pravo na javno suđenje. Imali su pravo na pismeno obrazloženje u
kojem se objašnjava na čemu se temelje njihove osuđujuće presude. Svrha tih
prava jest da se osobi osigura da se postupak ne odvija na koruptivan ili
nepravedan način, te da se osigura razumno i pravedno javno suđenje.
I. Što je
udruženi zločinački pothvat?
Da bi mogli
razumjeti zaključke Tribunala o Tuđmanovom navodnom sudjelovanju u UZP-u,
potrebno je najprije razumijeti što tužiteljstvo mora dokazati da bi se
utvrdila nečija odgovornost za sudjelovanje u UZP-u. Za utvrđivanje UZP-a
tužiteljstvo mora dokazati postojanje sljedećih elemenata:
1. Množina osoba. Udruženi
zločinački pothvat postoji onda kada više osoba sudjeluje u ostvarenju zajedničkog zločinačkog cilja.
2. Zajednički zločinački cilj („mens rea“). Udruženi zločinački
pothvat postoji ako postoji zajednički cilj koji predstavlja ili uključuje
počinjenje kaznenog djela predviđenog
Statutom. Traženi mens rea (tj. nečija namjera) jest da su
sudionici UZP-a, uključujući i optuženu osobu, imali zajedničku namjeru
izvršenja kaznenog(ih) djela predviđenih Statutom koja su dio
cilja koji treba ostvariti.
3. Sudjelovanje optužene osobe u provođenju
cilja („actus reus). To
obilježje ostvareno je kad je optužena osoba počinila kazneno djelo koje je dio
zajedničkog cilja (i predviđeno Statutom) (u pravnom rječniku poznato kao „actus reus“). Alternativno, i bez
počinjenja namjeravanog kaznenog djela u svojstvu glavnog počinitelja, postupci
optuženika mogu ostvariti to obilježje ako uključuju pribavljanje ili pružanje
pomoći u izvršenju kaznenog djela koje je dio zajedničkog cilja. Doprinos
optuženika UZP-u ne mora, u pravnom smislu, biti nužan odnosno bitan, ali mora
barem biti značajan doprinos kaznenim
djelima za koja je optuženiku utvrđena odgovornost.[4]
Ukratko, da bi
tužiteljstvo dokazalo da su Tuđman, Šušak, i Bobetko bili članovi UZP-a, moralo
je dokazati da su (1) djelovali zajedno ili s većim brojem ljudi, (2) s
namjerom počinjenja kaznenog djela predviđenog Statutom MKSJ-a (kaznena djela
koja se eufemistički nazivaju „etničko čišćenje“), te da su (3) zapravo i
počinili kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a ili pomogli drugima u
počinjenju takvog kaznenog djela. Svi ti elementi moraju biti prisutni da bi
tužiteljstvo moglo dokazati sudjelovanje hrvatskih dužnosnika u UZP-u.
Nažalost, pri
razmatranju navodnog postojanja UZP-a u predmetu Prlić, Tribunal je uveo novi pojam: tzv. „Krajnji cilj UZP-a“. Nisam mogao naći niti jedan drugi predmet
MKSJ-a u kojem se spominje „Krajnji cilj“
UZP-a. Umjesto toga, nadležnost MKSJ-a za UZP dosad je uvijek bila
usmjerena na utvrđivanje gore navedene točke 2, odnosno „zajedničkog
zločinačkog cilja“ (skraćeno „ZZC“). Zabune u javnosti rezultat su MKSJ-ovog
uvođenja ovog novog pojma „Krajnji cilj“ pri čemu su mnogi pretpostavili da je
dokaz o Tuđmanovoj navodnoj želji da podijeli Bosnu („Krajnji cilj“) dovoljan
za utvrđivanje njegovog sudjelovanja u UZP-u. To nije tako.
Činjenica da je MKSJ
u predmetu Prlić istaknuo razliku između „Krajnjeg cilja“ i „zajedničkog
zločinačkog cilja“ vrlo je važna. Za dokazivanje „zajedničkog zločinačkog
cilja“ bilo je potrebno dokazati da su Tuđman, Šušak i Bobetko namjeravali
počiniti etničko čišćenje. Za dokazivanje činjenice da su Tuđman, Šušak i
Bobetko dijelili „Krajnji cilj“ UZP-a nije bilo potrebno dokazati da su
namjeravali počiniti etničko čišćenje. Štoviše, nije bilo potrebno dokazati da
su namjeravali počiniti bilo kakvo kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a.
Kao rezultat toga, i Raspravno i Žalbeno vijeće utrošilo je strahovito puno
vremena na razmatranje dokaza o Tuđmanovom „Krajnjem cilju“, odnosno njegovoj
navodnoj želji da podijeli Bosnu i Hercegovinu (što nije kazneno djelo
predviđeno Statutom MKSJ-a te stoga nije dovoljno za utvrđivanje njegovog
sudjelovanja u UZP-u), ali su zato utrošili jako malo vremena na razmatranje
dokaza o Tuđmanovoj navodnoj namjeri da sudjeluje u zajedničkom zločinačkom
cilju, odnosno njegovoj navodnoj namjeri počinjenja etničkog čišćenja
stanovništva bosanskih Muslimana.
Sljedeća analogija
pokazuje o čemu se ovdje radi. Recimo da skupina od deset ljudi živi u kući na
malom zemljištu. Oni odluče da trebaju proširiti svoje zemljište i željeli bi pribaviti
dio zemlje od svog susjeda (tzv. „Krajnji cilj“). U ovom trenutku, Krajnji cilj
može se ostvariti zakonito ili nezakonito. Sad pretpostavimo da sedam od tih
deset ljudi („množina osoba“) otiđe na susjedovu zemlju s namjerom da ga
nasilno istjera sa zemljišta da bi ga pribavili za sebe („zajednički zločinački
cilj“, ili „mens rea“), te zapravo i
počine nasilje da bi istjerali susjeda („actus
reus“). Tužiteljstvo bi u takvom scenariju moglo dokazati da je sedam od
tih deset ljudi koji su dijelili „Krajnji cilj“ bilo uključeno u UZP.
Ali što s preostalih
troje ljudi koji su dijelili Krajnji cilj ali nisu otišli na susjedovo
zemljište? Tužiteljstvo bi moralo dokazati, van svake razumne sumnje, da su (1)
se udružili sa ostalom sedmoricom („množina osoba“), (2) da su namjeravali
nasilno istjerati susjede sa zemljišta kako bi ga pribavili za sebe te da su
stoga dijelili zajednički zločinački cilj, te (3) da su sudjelovali u počinjenju
nasilja bilo izravno ili pružanjem pomoći onima koji su činili ta nasilna djela
(„actus reus“).
Tuđman, Šušak i
Bobetko su u predmetu Prlić poput
ovih troje u gore spomenutoj analogiji koji su ostali kod kuće. Ako je
Tužiteljstvo htjelo dokazati da su Tuđman, Šušak i Bobetko „dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i
doprinijeli ostvarenju tog cilja“ tada je trebalo napraviti daleko više
nego dokazati da je Tuđman namjeravao podijeliti Bosnu („Krajnji cilj“, tj. pribaviti
susjedovo zemljište). Trebalo je van svake razumne sumnje dokazati da su
namjeravali pribaviti susjedovo zemljište provođenjem etničkog čišćenja te da
su doista počinili etničko čišćenje ili pomogli drugima u počinjenju istoga.
Niže slijedi
razmatranje procjene Žalbenog vijeća da li je Tužiteljstvo dokazalo svako od
tih obilježja u odnosu na Tuđmana, Šuška i Bobetka. Želim naglasiti da je ova
objava razmatranje zaključaka MKSJ-a samo u odnosu na Tuđmana, Šuška i Bobetka.
Ovo nije procjena zaključaka Tribunala vezano za šestoricu optuženih u tom
predmetu, za što bi mi trebalo daleko više vremena. Za potrebe analize u ovoj
objavi početi ćemo od zaključka Tribunala da je van svake razumne sumnje
dokazalo da su šestorica optuženika u ovom predmetu tvorila „množinu osoba“ s
ciljem počinjenja kaznenih djela u sklopu UZP-a. Stoga je pitanje za Tribunal
bilo da li su se Tuđman, Šušak i Bobetko pridružili toj navodnoj množini osoba
na način da su (1) dijelili zajednički zločinački cilj („mens rea“) etničkog čišćenja bosanskih Muslimana, te da su (2)
počinili djela etničkog čišćenja ili pomogli drugima u počinjenju djela
etničkog čišćenja („actus reus“).
II. Ni Raspravno niti Žalbeno vijeće nije
utvrdilo postojanje bilo kakvih dokaza da su Tuđman, Šušak i Bobetko dijelili
zajednički zločinački cilj počinjenja etničkog čišćenja
Žalbeno vijeće u
svojoj presudi navodi da je „Krajnji cilj“ UZP-a bio „stvaranje hrvatskog entiteta kojim bi se, barem dijelom, obnovile
granice Banovine, čime bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda; te
(2) da se takav entitet trebao ili pripojiti Hrvatskoj izravno ili postati
nezavisna država unutar BiH s bliskim vezama s Hrvatskom“.[5]
Žalbeno vijeće zatim posvećuje 62 stranice svoje presude potvrđivanju da je
Tuđman imao tu namjeru. Ali takav „Krajnji cilj“ nije kazneno djelo predviđeno
Statutom MKSJ-a te stoga ne može biti osnova za utvrđenje da je Tuđman bio
sudionik UZP-a. Jedino što je Tribunal utvrdio jest da je Tuđman namjeravao
pribaviti za sebe susjedovo zemljište. Za utvrđivanje Tuđmanove odgovornosti
kao člana UZP-a bilo je potrebno dokazati da je Tuđman namjeravao ostvariti
svoje političke ciljeve etničkim čišćenjem (tj. zajednički zločinački cilj).
Žalbeno vijeće naglašava tu razliku.[6]
Čak i da je Tuđman imao navodan cilj ujedinjenja Herceg-Bosne s Hrvatskom, to
ne znači nužno da je to mogao ostvariti jedino etničkim čišćenjem.[7]
Žalbeno vijeće
potvrdilo je zaključak Raspravnog vijeća da Zajednički zločinački cilj potreban
za utvrđivanje odgovornosti za UZP nije bila navodna želja za podjelu Bosne,
već želja za „dominacijom Hrvata u Hrvatskoj
Republici Herceg-Bosni putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva.“[8]
Prema Žalbenom vijeću, Raspravno vijeće utvrdilo je da je taj zajednički
zločinački cilj „počeo postojati tek
sredinom siječnja 1993. godine, zbog nedostatka dokaza kojima bi se utvrdilo njegovo
postojanje prije tog vremena.“[9] Vijeće je stoga zaključilo da je
Udruženi zločinački pothvat počeo postojati sredinom siječnja 1993. obzirom da
Zajednički zločinački cilj nije postojao prije tog vremena.[10]
Također je utvrdilo da je UZP iz sredine siječnja 1993. stvoren s ciljem provođenja
prethodnog Krajnjeg cilja koji je formiran ranije.[11]
Da li je Tuđman
stoga dijelio Zajednički zločinački cilj etničkog čišćenja muslimanskog
stanovništva? Dok Žalbeno vijeće posvećuje 62 stranice razmatranju Tuđmanove
želje da podijeli Bosnu, daleko je premalo prostora dodijelilo bilo kakvoj
analizi daleko važnijeg pitanja Tuđmanove namjere da počini etničko čišćenje.
Što su „Brijunski transkripti“ ovog predmeta? Žalbeno vijeće ne navodi ništa
takvo.
Žalbeno vijeće prvo
objašnjava kako je Raspravno vijeće „zaključilo
da su već u prosincu 1991. članovi rukovodstva Hrvatske zajednice Herceg-Bosne,
među kojima i Boban, i čelnici Hrvatske, među kojima i Franjo Tuđman, ocijenili
da je za ostvarivanje krajnjeg cilja UZP-a neophodno promijeniti nacionalni
sastav stanovništva na teritorijima za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj
zajednici Herceg-Bosni.“[12] Međutim,
ovakav zaključak Raspravnog vijeća temelji se na njegovom tumačenju Dokaznog
predmeta P00089 (Transkript zapisnika sa sastanka Predsjednika RH od 27.
prosinca 1991. godine) te Dokaznog predmeta P00021 (knjige bosanskog Hrvata
Ante Valente,).[13] Žalbeno
vijeće razmotrilo je Transkript zapisnika sa sastanka Predsjednika i
zaključilo, „Relevantni dijelovi
Transkripta zapisnika sa sastanka Predsjednika promatrani u cijelosti ne
odražavaju jasan konsenzus o političkom cilju koji bi kao svoju logičnu
posljedicu imao etničko čišćenje.“[14] Što
se tiče knjige g. Valente, Žalbeno vijeće zaključilo je da iako se u knjizi
poziva na premještanje Muslimana u središnju Bosnu, „njegova knjiga ne podupire širu pretpostavku da su članovi UZP-a
dijelili to uvjerenje u prosincu 1991.“[15]
Prema tome, dokaz na
koji se Raspravno vijeće oslanjalo u svojoj presudi prema Žalbenom vijeću ne
podupire zaključak da je Tuđman, ili bilo tko drugi, namjeravao počiniti
etničko čišćenje počevši od prosinca 1991. godine.
Unatoč tomu, Žalbeno
vijeće pokušava rehabilitirati zaključak Raspravnog vijeća o Tuđmanovoj namjeri
etničkog čišćenja tvrdnjom da je Raspravno vijeće donijelo „zaključke u drugim
točkama“ svoje presude koji podupiru takav zaključak:
Raspravno vijeće donijelo je brojne zaključke u drugim točkama koji
pokazuju da je čelništvo HZ(R) HB-a zajedno s Tuđmanom usvojilo namjeru da
promijeni nacionalni sastav stanovništva na teritorijima za koje se tvrdilo da
pripadaju HZ(R) HB-u – dakle, da etnički očisti teritorij koji se smatrao
hrvatskim od Muslimana – prije početka postojanja UZP-a sredinom siječnja 1993.
godine. Petković te zaključke nije osporavao u ovoj pod-osnovi žalbe. Bilo kako
bilo, Žalbeno vijeće napominje kako je Raspravno vijeće izričito utvrdilo da je
ZZC nastao tek sredinom siječnja 1993. zbog nedostatka dokaza u potporu
zaključka da je isti postojao prije tog vremena. Žalbeno vijeće stoga je
konstatiralo da Petković nije uspio pokazati da bi nejasnoće u dokaznoj osnovi koju je iznijelo Raspravno vijeće mogle
imati ikakvog utjecaja na njegovu osuđujuću presudu.[16]
Međutim, Žalbeno
vijeće nije navelo nikakve konkretne „zaključke u drugim točkama“ presude
Raspravnog vijeća gdje je Raspravno vijeće pokazalo kaznenu namjeru Tuđmana,
Šuška i Bobetka. Kao „zaključke u drugim točkama“ gdje je Raspravno vijeće
pokazalo Tuđmanovu kaznenu namjeru Žalbeno vijeće navodi točke 9-24, 44 i 1232
presude Raspravnog vijeća.[17]
Međutim, u tim se točkama presude Raspravnog vijeća ne navode nikakve dokazi
Tuđmanove namjere da počini etničko čišćenje:
·
U točkama 9-24 presude Raspravno
vijeće razmatra Tuđmanovu želju da podijeli Bosnu („Krajnji cilj“) a ne njegovu
navodnu želju počinjenja etničkog čišćenja („zajednički zločinački cilj“).
·
Točka 44 presude Raspravnog vijeća
ne sadrži nikakav dokaz da su hrvatski dužnosnici namjeravali počiniti etničko
čišćenje. Umjesto toga, kaže sljedeće:
„Dokazi pokazuju da su, od
sredine siječnja 1993., rukovodioci HVO-a i neki hrvatski rukovodioci imali
plan da konsolidiraju kontrolu HVO-a nad provincijama 3, 8 i 10, koje su prema
Vance-Owenovom planu trebale pripasti bosanskim Hrvatima, te, prema njegovom tumačenju rukovodstva HVO-a,
da eliminiraju svaki otpor Muslimana u tim provincijama i izvrše „etničko
čišćenje“ Muslimana kako bi one postale većinski ili gotovo isključivo
hrvatske.“[18]
Prema tome, Raspravno vijeće zaključilo je da su čelnici HVO-a bili ti
koji su namjeravali počiniti etničko čišćenje bez ikakvog izričitog zaključka
da su hrvatski čelnici dijelili tu istu namjeru. Nadalje, u točci 44 presude
Raspravnog vijeća ne navodi se nikakav dokaz koji bi podupirao takav zaključak
protiv hrvatskih dužnosnika.[19]
·
I na kraju, Tuđman, Šušak i
Bobetko se uopće ne spominju u točci 1232 presude Raspravnog vijeća te stoga
zaključci izneseni u toj točci ne mogu služiti kao potpora tvrdnji Žalbenog
vijeća da je Raspravno vijeće iznijelo „zaključke u drugim točkama“ u potporu
svog zaključka da su oni dijelili zajednički zločinački cilj počinjenja
etničkog čišćenja.[20]
Prema tome,
zaključivši da se Raspravno vijeće pogrešno oslanjalo na Transkript zapisnika sa
sastanka Predsjednika RH od 27. prosinca 1991. i na knjigu g. Valente kao dokaz
Tuđmanove namjere počinjenja etničkog čišćenja, Žalbeno vijeće ne može navesti
nikakve druge dokaze uvedene u zapisnik koji bi mogli poduprijeti takav
zaključak. Isto se odnosi i na ministra Šuška i generala Bobetka. Ne postoje nikakvi
„Brijunski transkripti“ ili sličan dokaz koji bi sugerirao da su hrvatski
dužnosnici namjeravali etnički očistiti bosanske Muslimane. Bez dokaza o
njihovoj kaznenoj namjeri za počinjenje etničkog čišćenja, predsjednik Tuđman,
ministar Šušak i general Bobetko bili bi oslobođeni bilo kakvih optužbi da su
sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu.
III. Ni Raspravno vijeće niti Žalbeno vijeće
nije utvrdilo da su Tuđman, Šušak i Bobetko sudjelovali u etničkom čišćenju (ne
postoji Actus Reus)
Za treći element
sudjelovanja u UZP-u potrebno je dokazati da je optuženik počinio kazneno djelo
predviđeno Statutom MKSJ-a ili da je pomogao drugima u počinjenju takvog
kaznenog djela („actus reus“ UZP-a).
Nije dovoljno da namjeravate počiniti
kazneno djelo. Morate zapravo i napraviti
nešto da počinite kazneno djelo ili da pomognete drugima u istome. Koja su
onda kaznena djela počinili Tuđman, Šušak i Bobetko u svrhu promicanja navodnog
cilja etničkog čišćenja bosanskih Muslimana?
Raspravno vijeće nije
iznijelo nikakve zaključke kojima bi pokazalo da su Tuđman, Šušak i Bobetko
počinili takva kaznena djela. U izostanku takvih zaključaka, te se hrvatske
dužnosnike ne bi moglo smatrati odgovornima za sudjelovanje u UZP-u. Tijekom
žalbenog postupka u predmetu Prlić, Tužiteljstvo
nije moglo ukazati ni na jedan takav zaključak u presudi Raspravnog vijeća. Shodno
tomu, Tužiteljstvo je pokušalo popuniti tu rupu u obrazloženju Raspravnog
vijeća o Tuđmanu, Šušku i Bobetku tvrdnjom da je Raspravno vijeće „razumno zaključilo da je Tuđman bio član
UZP-a“[21] unatoč
tomu što nije donijelo nikakve konkretne zaključke da je Tuđman (ili Šušak, ili
Bobetko) počinio ikakva kaznena djela etničkog čišćenja. Sa stajališta
Tužiteljstva, dokazi uvedeni u spis podupiru zaključak da su hrvatski
dužnosnici pomogli počinjenju etničkog čišćenja između ostalog opskrbljivanjem
HVO-a oružjem.[22] Iako je
Žalbeno vijeće uzelo u obzir stajalište Tužiteljstva, ono u svojoj presudi
nigdje ne navodi da se slaže s argumentima Tužiteljstva. Štoviše, dva suca Žalbenog
vijeća u predmetu Prlić (Agius i
Meron) također su bili suci u predmetu Momčila Perišića te su glasali za
poništavanje osuđujuće presude Perišiću upravo iz razloga što snabdijevanje
oružjem – bez dokaza o konkretnoj namjeri za počinjenje zločina – nije dovoljno
za utvrđivanje kaznene odgovornosti.
Ni Raspravno niti
Žalbeno vijeće, stoga, nije ustanovilo da su predsjednik Tuđman, ministar Šušak
i general Bobetko počinili (ili pomogli drugima da počine) bilo kakva kaznena
djela te stoga ne bi niti mogli biti odgovorni za sudjelovanje u udruženom
zločinačkom pothvatu. Žalbeno vijeće to je potvrdilo u svojoj ranijoj Odluci od
19. srpnja 2016: „Raspravno vijeće nije
donijelo nikakve konkretne zaključke vezano za sudjelovanje [Tuđmana, Šuška i
Bobetka] u UZP-u te ih nije proglasilo krivima ni za kakvo kazneno djelo“.[23]
IV. Žalbeno vijeće
nije razmatralo odgovornost hrvatskih dužnosnika
Nemogućnost
Tribunala da navede dokaze koji utvrđuju mens
rea i actus reus potrebne za
utvrđivanje odgovornosti za UZP u odnosu na Tuđmana, Šuška i Bobetka, pokazuje
da ova tri hrvatska dužnosnika nisu bila odgovorna za kaznena djela etničkog
čišćenja u Bosni i Hercegovini. Obzirom na velik interes javnosti za tvrdnju
Tužiteljstva da su Tuđman, Šušak i Bobetko bili članovi UZP-a, Žalbeno vijeće
trebalo je konačno razriješiti to pitanje. Ono to nije učinilo.
Suočeno s izričitim
zahtjevom žalitelja da razriješi pitanje sudjelovanja hrvatskih dužnosnika u
UZP-u, Žalbeno vijeće presudilo je da žalitelji „nisu pokazali kako bi ikakva navodna greška glede sudjelovanja
Tuđmana, Šuška i Bobetka u UZP-u utjecala na zaključak da“[24] su
žalitelji sudjelovali u UZP-u. Nadalje, „Žalbeno
vijeće podsjeća da nije potrebno, u pravnom smislu, da raspravno vijeće donosi
zaseban zaključak o namjeri svakog pojedinog člana UZP-a,“ a Raspravno
vijeće „nije bilo dužno razmatrati
pojedinačna djela ili u detalje ispitati namjeru svakog pojedinog člana UZP-a
koji nije optuženik u ovom predmetu.“[25] Posljedično
tomu, Žalbeno vijeće odlučilo je da je pitanje odgovornosti Tuđmana, Šuška i
Bobetka (ili izostanak njihove odgovornosti) za UZP irelevantno za žalbu
šestorice optuženika te da ga Žalbeno vijeće stoga ne treba razmatrati.
Šteta je što je
Žalbeno vijeće odlučilo ne riješiti ta važna pitanja. Žalbeno vijeće trebalo je
ili naglasiti da hrvatski dužnosnici nisu bili stranka u ovom predmetu te ih se
stoga nije moglo niti imenovati članovima UZP-a, ili je trebalo obrazložiti na
čemu se temelji njihova odgovornost za UZP. Umjesto toga, Žalbeno vijeće
odabralo je najgoru moguću opciju: odbilo je razmotriti to pitanje čime je
tvrdnja da su Tuđman, Šušak i Bobetko bili članovi UZP-a ostala takva kakva je
iako Tribunal (prema riječima samog Žalbenog vijeća) nije donio „nikakve konkretne zaključke vezano za
sudjelovanje [Tuđmana, Šuška i Bobetka] u UZP-u“, tj. Tribunal nije donio
potrebne zaključke vezano za mens rea i
actus reus da bi utvrdio njihovu
odgovornost.
Odluka Žalbenog
vijeća da ne razmotri to pitanje još je više zabrinjavajuća u svijetlu činjenice
da je Žalbeno vijeće itekako svjesno da niti jedan dužnosnik Republike Srbije
nije od strane MKSJ-a proglašen sudionikom u brojnim bosansko-srpskim UZP-ovima
za koje su Ratko Mladić i Radovan Karadžić (među mnogim drugima) osuđeni. Što
su Tuđman, Šušak i Bobetko napravili u Bosni a Slobodan Milošević nije? Ako je
utvrđivanje da je HVO imao namjeru osnovati Herceg-Bosnu bilo dovoljno za
utvrđivanje Tuđmanove odgovornosti u sklopu UZP-a za zločine koje je HVO počinio
protiv bosanskih Muslimana, zašto MKSJ nije mogao utvrditi da je Milošević bio
član UZP-a zbog toga što je naoružavao bosanske Srbe s namjerom osnivanja
Republike Srpske, znajući da su bosanski Srbi činili zločine?
MKSJ je imao
nebrojeno mnogo prilika da utvrdi da je Milošević bio član UZP-a u Bosni.
Tužiteljstvo ga je imenovalo članom UZP-a u optužnicama protiv Mladića,
Karadžića, Momčila Krajišnika, i drugih. U svakom od tih predmeta Raspravno
vijeće odbilo je utvrditi da je Milošević ili bilo koji drugi dužnosnik
Republike Srbije bio član UZP-a. U predmetu Jovice Stanišića, koji je bio
izričito optužen za sudjelovanje u UZP-u sa Slobodanom Miloševićem s ciljem
počinjenja zločina u Hrvatskoj i Bosni, Raspravno vijeće uložilo je maksimalne
napore da u svojoj presudi izbjegne razmatranje pitanja da li je čelništvo
Srbije (uključujući točno Miloševića) bilo uključeno u UZP.[26]
U predmetu Momčila Perišića, bivšeg srpskog generala koji je bio načelnik
Generalštaba Vojske Jugoslavije, Tužiteljstvo ga je optužilo za suučesništvo u
zločinima bosanskih Srba zbog opskrbljivanja bosanskih Srba oružjem iz Srbije.
Međutim, Tužiteljstvo u optužnici nije optužilo Perišića (ili bilo kojeg drugog
srpskog dužnosnika) da je bio član udruženog zločinačkog pothvata s bosanskim
Srbima.
Pitanje dvostrukih
mjerila MKSJ-a stoga je legitimno pitanje. Kakvi god su pravni standardi bili
primijenjeni na Srbiju, isti su trebali biti primijenjeni i na Hrvatsku.
Međutim, kao što je gore navedeno, MKSJ nije donio konkretne zaključke da su
hrvatski dužnosnici bili sudionici UZP-a. Nažalost, Žalbeno vijeće odlučilo je
ne izreći jasno da dokazi ne pokazuju postojanje obilježja actus reus i mens rea potrebnih
za utvrđivanje odgovornosti Tuđmana, Šuška i Bobetka za UZP. Rezultati propusta
Žalbenog vijeća da to učini su očekivani: zaprepaštenost u Hrvatskoj, pogrešan
osjećaj opravdanosti u Srbiji jer „mi nismo bili uključeni u zločine u Bosni
ali Hrvatska jest“, te kombinacija jednog i drugog u Bosni i Hercegovini.
Nažalost, dio
nasljeđa MKSJ-a jest također i to da novinari, vlade, žrtve i javnost u cjelini
rijetko čitaju presude MKSJ-a i dokaze na kojima se te presude temelje. Umjesto
toga, dojmovi o presudama MKSJ-a nastaju u minutama ili satima nakon izricanja
presuda, često na temelju sažetaka presuda ili priopćenja za tisak od strane
Tužiteljstva. Ali, sve presude su javno dostupne. Većina dokaza u predmetima
MKSJ-a javno je dostupna na internetskim stranicama MKSJ-a.
Javnost ima pravo – možda
i dužnost – ispitati presude i dokaze. Pod sunčevim svjetlom presuda u predmetu
Prlić pokazuje da ne postoje
uvjerljivi dokazi da su Tuđman, Šušak i Bobetko bili odgovorni za zločine
počinjene u sklopu udruženog zločinačkog pothvata.
A Tribunal nije
donio potrebne izričite zaključke da jesu.
[1] Izjava Tužiteljstva povodom
presude u predmetu Tužitelj protiv Jadranka Prlića i dr., 29. studenog
2017., dostupno na sljedećoj adresi: http://www.icty.org/bcs/press/izjava-tu%C5%BEila%C5%A1tva-povodom-presude-u-predmetu-tu%C5%BEilac-protiv-jadranka-prli%C4%87a-i-drugih
[2] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Odluka po Zahtjevu Republike Hrvatske za odobrenje za postupanje u
svojstvu Amicus Curiae i podnošenje Amicus Curiae podneska, u točci 9 (19.
srpnja 2016).
[3] Tužitelj protiv Ratka Mladića, Presuda Raspravnog vijeća, Svezak IV, str. 2090, fusnota 15357
[4] Tužitelj protiv Ante Gotovine, Presuda Raspravnog vijeća, Svezak II, točka 1953.
[5] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 592.
[6] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 836.
[7] Npr. prema Washingtonskom sporazumu iz 1994. Republika Hrvatska i
Federacija Bosne i Hercegovine (što je uključivalo i muslimanski i hrvatski dio
Bosne) pristali su na ulazak u konfederaciju. Nadalje, u predmetu Perišić je MKSJ zaključio da to što je
Srbija dostavljala oružje bosanskim Srbima s ciljem promicanja političkih
ciljeva bosanskih Srba ne znači da je sudjelovala u etničkom čišćenju.
[8] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 828.
[9] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 842.
[10] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 783.
[11] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 783.
[12] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 783.
[13] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Raspravnog vijeća, Svezak IV, točka 43.
[14] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 841.
[15] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 841.
[16] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 842.
[17] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 842, fusnota 2674.
[18] Naglasak dodan.
[19] U točci 783. svoje presude Žalbeno vijeće također navodi da je
Raspravno vijeće iznijelo zaključak u točci 44. svoje presude da su
„rukovodioci HVO-a i neki hrvatski rukovodioci imali plan da konsolidiraju
kontrolu HVO-a nad provincijama 3, 8 i 10, i da 'etnički očiste' Muslimane kako
bi one postale 'većinski ili gotovo isključivo hrvatske'.“ Međutim, kao što je
gore spomenuto, u točci 44. presude Raspravnog vijeća ne spominje se nikakav
takav zaključak u odnosu na namjeru „hrvatskih dužnosnika.“ Za razliku od toga,
Raspravno vijeće zaključilo je da su rukovodioci HVO-a i „hrvatski dužnosnici“
htjeli uspostaviti kontrolu nad određenim provincijama, te da su rukovodioci
HVO-a protumačili da je za ostvarenje tog cilja potrebno etničko čišćenje
Muslimana.
[20] Žalbeno vijeće možda se namjeravalo referirati na točku 1231 presude
Raspravnog vijeća (u kojoj se doista i spominju Tuđman, Šušak i Bobetko) pa su
pogrešno naveli točku 1232. Međutim, čak i da je tako, čitanje točke 1231
pokazuje da Raspravno vijeće nije navelo nikakve dokaze u potporu zaključka da
su Tuđman, Šušak ili Bobetko namjeravali etnički očistiti bosanske Muslimane.
[21] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Transkript sa suđenja (21. ožujka 2017.), str. 350, redovi 23-24.
[22] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 1750, fusnota 5775.
[23] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Odluka po Zahtjevu Republike Hrvatske za odobrenje za postupanje u
svojstvu Amicus Curiae i podnošenje Amicus Curiae podneska, u točci 9 (19.
srpnja 2016).
[24] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 1911.
[25] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 1751.
[26] Tužitelj protiv Jovice Stanišića, Presuda Žalbenog vijeća, na stranicama 11-42.