Ispravak netočnih navoda: Što sam zapravo predložio u Jutarnjem listu

U Jutarnjem Listu od dana 10.8.2015 godine objavljen je tekst novinarke Suzana Barilar u kojem stoji da sam na stranicama Jutarnjeg Lista navodno "iznio prijedlog da se 28. rujna obilježava kao dan sjećanja na žrtve zločina počinjenih nakon te vojno-redarstvene akcije."  Medjutim, takav prijedlog ne postoji u mom tekstu objavljenom 4.8.2015 godine.  Tamo sam napisao sljedece:

"Što da su se, kao rezultat tih gesti, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i premijer Zoran Milanović pojavili zajedno na komemoraciji održanoj 28. rujna u spomen svih onih besmisleno ubijenih ljudi u Varivodama i drugim mjestima nakon Operacije Oluja da bi prenijeli svoje iskreno žaljenje cijelog hrvatskog naroda zbog ubojstva tih nevinih žrtava? [...]

Nadajmo se da će jednoga dana Vučić i Pupovac uvidjeti da je održavanje „dana žalosti“ na dan oslobođenja Hrvatske jednako provokativno kao da Hrvatska održi „dan žalosti“ za žrtve Križnog puta 8. svibnja, na Dan pobjede u Europi. Treba nam manje provokacija, i više državničkih mjera. Poput priznavanja genocida u Srebrenici, ili zločinačke prirode Republike Srpske Krajine. Također nam treba da hrvatski vrh prizna bol koju Srbi osjećaju zbog zločina počinjenih nakon Operacije Oluja. Možda bi 28. rujna, obljetnica ubojstava u Varivodama, bio primjeren dan za to."


Dakle, pisao sam o mogucnosti da Vučić priznaje genocid u Srebrenici, Pupovac priznaje zlocinacki karakter Republike Srpske Krajine, te da  hrvatski drzavni vrh ode u Varivodama i izrazi zaljenje hrvatskog naroda zbog ubojstava nevinih zrtava. (Nesto slicno je rekao Kardinal Bozanic u svojoj propovjedi u Kninu: "Nažalost, bilo je nakon vojno-redarstvene akcije i slučajeva pljačkanja i paljenja srpskih kuća, bilo je i žrtava. Zbog toga treba žaliti.")  Nisam iznio prijedlog da Hrvatska uvede sluzbeni "spomendan" ili "dan sjecanja."

Na temelju teksta novinarke Suzane Barilar, HTV Dnevnik objavio je prilog u kojem se tvrdi da sam "predložio da Hrvatska službeno obilježava stradanje Srba nakon Oluje."   Takav prijedlog ne postoji u mom orginalnom tekstu u Jutarnjem Listu. 

Luka Misetic

Why Croatia Is Justified in Celebrating Operation Storm

by Luka Misetic

[The following is an English translation of a column I authored and which appeared in the Zagreb daily Jutarnji List on 4 August 2015, the 20th anniversary of Operation Storm].

This year, on 8 May on Victory Day in Europe, when the entire continent commemorated 70 years of Europe’s liberation from fascism, Milorad Pupovac, Vesna Terselic , and others from the NGO Documenta held a commemorative ceremony to remember the victims of Allied forces:  victims from Dresden to Bleiburg.  They invited from Germany five victims who survived the fire-bombing of Dresden to tell their stories at HNK in Rijeka, where Oliver Frljic provided them with an opportunity to tell their stories.

What’s that you say?  You don’t remember Pupovac and Documenta organizing such commemorations in Rijeka for the victims of Dresden and Bleiburg?  Actually, I don’t remember any such event either.  Because it did not happen.  What I have just described for you above is something that Pupovac and Co. would never do on the commemoration of the Day of Victory in Europe because, as Pupovac himself said in 2010, he “condemns the politics of equalization of victims.”  He argued against the equal treatment of victims of World War II because the victims of fascism were killed as part of a criminal politics, while the victims of the Allied forces were victims not of criminal politics but of vengeance which was not officially condoned.

But this week, when Croatia celebrates its own liberation in Operation Storm, you will hear Pupovac  say something quite different, something like what he said last year at this time:  “Real reconciliation won't happen until all victims are equally mentioned." When one compares this statement to Pupovac’s views about how World War II victims should not be commemorated equally, it is clear that Pupovac  is aware that behind his efforts to equate the victims in the Homeland War, lies a political agenda: an agenda to equalize the responsibility of the leadership of Serbia and Croatia in the 1990s.  One cannot otherwise explain why Pupovac treats victims of different wars with different criteria.

On 4 and 5 August, Croatia will commemorate its own victory over another criminal politics:  the liberation of one-third of Croatian territory from  the so-called “Republika Srpska Krajina,” which the Hague Tribunal in the case of Milan Martic has already declared beyond  reasonable doubt was a Joint Criminal Enterprise on Croatian territory.  According to the tribunal’s judgment, the RSK was a criminal enterprise controlled from Belgrade which had as its purpose the creation of an ethnically-pure greater Serbia through the persecution and deportation of all non-Serbs from occupied Croatian  territories.  The International Court of Justice confirmed this conclusion in its judgment in the Croatia v. Serbia genocide case.

In contrast, the Hague Tribunal has concluded that there was no criminal intent on the part of the Croatian  leadership towards the Croatian Serbs.  Even in the first instance trial judgment in which General Gotovina was falsely convicted, Judge Orie’s Trial Chamber unanimously concluded that President Tudjman and the Croatian leadership had no intention to allow Serbs to be murdered, or their homes to be destroyed or property stolen. In fact, Judge Orie’s Trial Chamber concluded  unanimously that the Croatian state did not have a policy to not investigate crimes committed against Serbs. This is now the unanimous conclusion of every judge at the ICTY, both at the trial and appeal levels.  Moreover, although Judge Orie’s Trial Chamber (falsely) concluded that Serbs had been ethnically cleansed from Knin, Benkovac, Obrovac and Gracac, it concluded  that Serbs had not been ethnically cleansed from any other part of the “Krajina.”

In the appeals case therefore, the only question  was whether Judge Orie’s Chamber had properly concluded that Serbs had been ethnically cleansed from the four towns of Knin, Benkovac, Obrovac and Gracac, even  though Judge Orie’s Chamber concluded  that they had not been deported from any other part of the “Krajina.”  The majority of the Appeals Chamber concluded that Serbs from these four towns were not expelled by Croatian forces, and acquitted  Generals Gotovina and Markac.

The conclusions from these two ICTY judgments in the Gotovina case are undeniable:  the Croatian  leadership did not have any intent to murder or expel Croatian Serbs, and it did not intend to destroy and  loot their property.  It did not expel the Serb population. Concretely: the Croatian leadership did not have a criminal political policy towards the Serb minority in Croatia.

One of the goals of the establishment of the ICTY in 1993 was that a record of history of the events of the 1990s could be created by an independent, international body, freeing the people of southeast Europe from  mythical histories created by elites. That independent body has now spoken.  On the Serbian side was a criminal political agenda which resulted in the deaths of tens of thousands in Croatia and Bosnia-Herzegovina, and the expulsion of hundreds of thousands. On the Croatian side, there was no criminal plan directed at the Serbian minority, although crimes were committed on the Croatian side as well.  Croatia launched a legitimate military operation which it was entitled to do under international law.

I would have hoped that the judgments of the ICTY would have laid a solid foundation for the beginning of reconciliation in the region.  What if Aleksandar Vucic had gone to Srebrenica and expressed his regret that G-E-N-O-C-I-D-E had been committed there?  What if Milorad Pupovac  had  publicly condemned  the criminal politics of the Croatian Serb leadership during the war unequivocally, without simultaneously condemning the Croatian leadership?  What if as a result of these gestures, President Kolinda Grabar Kitarovic and Prime Minister Zoran Milanovic together appeared at the commemoration on 28 September of those senselessly murdered in Varivode and other places after Operation  Storm to express the sincere regret of the entire Croatian  people for the murders of those innocent victims?

Unfortunately, the persistent failure to acknowledge historical facts confirmed by the Hague Tribunal continues to hamper reconciliation..  Vucic continues to deny genocide at Srebrenica despite numerous ICTY judgments and an ICJ  judgment confirming it was genocide.  Vucic and Pupovac organize a “day of mourning” on 5 August, the day Croatia celebrates its liberation from what the Hague Tribunal has confirmed was a Serbian criminal enterprise. They both continue to insist that over 200,000 Serbs were “expelled” from Croatia, despite ICTY rulings that refute this claim. And they both claim that “victims of the wars in the 1990s should be remembered equally,” something that both  men would condemn  if the victims in question were World War II victims.

Let’s hope that one day, Vucic and Pupovac recognize that holding a “day of mourning” on the day of Croatia’s liberation is as provocative as Croatia holding a “day of mourning” for the victims of the Way of the Cross on 8 May, Victory Day in Europe.   We need less provocations, and  more statesmen-like  measures.  Like acknowledging the genocide in Srebrenica, or the criminal nature of the Republika Srpska Krajina.  We also need Croatia’s leaders to acknowledge  the pain felt by Serbs for the crimes committed after Operation Storm.  Perhaps 28 September, the anniversary of the murders in Varivode, would be an appropriate day.

But not 5 August.  5 August is Croatia’s day, the day when we celebrate the country’s liberation from an evil political project,  a day when we give thanks for those that led Croatia to victory.  And when we remember each and every soldier who gave his life, or a part of his body or mind, so that every one of Croatia’s citizens can live in freedom.

Neka im  je vjecna slava  i hvala (Let their glory be eternal).

Autogol

Srpsko Narodno Vijece, Documenta i novinska agencija SENSE danas su izdali priopcenje u kojem toboze odgovaraju na moj blog od petka. Podsjecam vas da sam u petak napisao blog u kojem sam detaljno obrazlozio kako su SENSE, SNV I Dokumenta u svojoj “interaktivnoj prezentaciji” o predmetu Gotovina, namjerno skrivali neke kljucne zakljucke prvostupanjskog i zalbenog vijeca ICTYa.  Naime, u "interaktivnoj prezentaciji" SNVa, Dokumente i SENSEa, ne mogu se naci sljedece cinjenice koje proizlaze iz presuda haskog tribunal:

1.     Nije bilo UZP-a na hrvatskoj strani.

2.     Krajinski Srbi nisu deportirani iz Hrvatske od strane hrvatskih vlasti, već su napustili Hrvatsku iz drugih razloga nevezanih od nezakonito ponašanje od strane  Hrvatskih dužnosnika;

3.     Hrvatska vlast, ne samo da nije dopistila zločine protiv Srba i srpske imovine, nego je bila aktivno protiv tih zločina;

4.     Potvrđeno je 20.000 kuća nisu spaljene nakon Oluje. Broj je vjerojatno bliži 5000 i to u oba sektora, Sjever i Jug;

5.     Presudom je utvrđeno da je ukupno 44 civila ubijeno od strane hrvatskih snaga, a ne 320 kako je tvrdilo Tužiteljstvo, a nije ni 600 kao što je tvrdio HHO, a pogotovo ne 2000 kako tvrdi „Veritas“ i Savo Štrbac.

6.     Nije bilo politike neistraživanja zločina od strane hrvatskih vlasti.

7.     Stambeni zakoni poslje Oluje nisu bili u koliziji sa međunarodnim humanitarnim pravom.

Nakon dva dana razmatranja mojih argumenata, SNV, Documenta i  SENSE oglasili su se putem priopcenja za javnost u kojem nisu ni pokusali opovrgnuti činjenice iz haskih presuda koje sam naveo u mom blogu. Jer ne mogu osporiti istinu. I ne mogu demanirati da su sve te zakljucke haskog tribunala koje sam naveo, namjerno izostavili iz njihove "interaktivne prezentacije".

Činjenica je da nakon puna dva dana, SNV, Documenta i SENSE ne mogu naći jednu činjeničnu grešku u mom blogu. Umjesto toga, odlucili su pustiti priopcenje u kojem me napadaju na osobnoj razini (i napadaju moj rodni grad, Chicago). To je njihova stvar.  No, današnje priopcenje od strane SNV, Documenta i SENSE (nenamjerno) potvrđuje točnost navoda u mom blogu od petka, jer da su mogli naci gresku, valjda bi to naveli u priopcenju.

Zato je danasnje priopcenje SNVa, Documente i SENSEa klasičan primjer autogola.

Odgovor Srpskom Narodnom Vijecu i SENSEu: Malo istine o Oluji u Haagu

Danas je u Hrvatskoj predstavljena prezentacija «Oluja u Haagu» od strane SENSE agencije i Srpskog Narodnog Vijeca.  Kao sto je bilo za ocekivati, prezentacija namjerno zataskava ono sto je Haski tribunal utvrdio u presudama u slucaju Gotovina.

KAKO JE HAŠKI TRIBUNAL ODGOVORIO NA SVA OVA PITANJA?

1. Jesu li Srbi deportirani iz Hrvatske?

2. Jesu li hrvatske vlasti namjerno dopustile zločine poput ubojstva, pljačke i palež, kako bi uskratili Srbima mogućnost da se vrate u Hrvatsku?

3. Je li više od 20.000 kuća spaljeno nakon Oluje u južnom dijelu oslobođenih prostora?

4. Jesu li hrvatske snage ubile više od 600 Srba tijekom i nakon operacije Oluje?

5. Jesu li hrvatske pravosudne vlasti i policija sprovele politiku ne-istraživanje zločina?

6. Jesu li uvedeni protuzakoniti diskriminirajući stambeni zakoni?

7. Konačno, je li postojao Udruženi zločinački pothvat u Hrvatskoj?

1. JESU LI SRBI DEPORTIRANI IZ HRVATSKE?

Prvo moramo ispraviti neke zabune o presudi prvostupanjskog vijeća, u kojem je general Gotovina osudjen na 24 godine zatvora.  Vijeće je zaključilo da su krajinski Srbi bili deportirani SAMO iz 4 grada: Knina, Benkovca, Obrovca ​​i Gračaca. Dakle samo iz ta četeri mjesta.

Za sva druga mjesta u tzv. Krajini, prvostupanjsko vijeće je zaključilo da su srpski civili napustili hrvatsku zbog razloga kojih nisu bili povezani sa nezakonitim postupanjem hrvatskih vlasti.  Ti zakoniti razlozi odlaska bili su:

•Dužnosnici “republike srpske krajine” pozvali su stanovnike da napuste područja (Prvostupanjska presuda, paragraf 1762);

• Strah od nasilja obično povezano s oružanim sukobom (Prvostupanjska presuda, paragraf 1762);

• Opći strah od hrvatskih snaga i nepovjerenje u hrvatske vlasti (Prvostupanjska presuda, paragraf 1762); i

• Činjenica da su ostali Srbi odlazili prouzročilo je efekt da su neki civili odlučili otići sa njima (Prvostupanjska presuda, stavci 1754, 1762).

HAŠKI SUD JE DAKLE, ČAK I U PRVOSTUPANJSKOJ PRESUDI UTVRDIO DA JE OGROMNA VEĆINA SRPSKOG STANOVNIŠTVA TZV. KRAJINE NAPUSTILO HRVATSKU IZ SVOJIH RAZLOGA, A DA HRVATSKA VLAST NIJE ZA TO BILA ODGOVORNA.  JEDINO SU TA ČETERI GRADA ZA PRVOSTUPANSKO VIJEĆE BILA SPORNA.

2.     JESU LI HRVATSKE VLASTI DOPUSTILE ZLOCINE:

Prvostupansjko vijeće je izričito odbacilo tvrdnje da je hrvatska vlast namjerno dopustiila zločine poput paljenja, pljačke i ubojstava, kako bi se spriječilo Srbima mogućnost povratka:

2321. Raspravno vijeće zaključuilo je da zajednički cilj tzv. Zločinačkog pothvata nije predstavljao ni uključivao činjenje kaznenih djela progona (nestanak osoba, bezobzirno razaranje, pljačkanje, ubojstvo, nehumana djela, okrutno postupanje i protupravno zatočivanje), uništavanja imovine, pljačkanja, ubojstva, nehumanih djela i okrutnog postupanja.

Štoviše, Sudsko vijeće nije samo utvrdilo da hrvatska vlast nije dopustila takve zločine, nego je također utvrdilo da se hrvatsko vodstvo aktivno protivilo vršenju takvih kaznenih djela:

2313. Međutim, dokazi, posebno izjave date na sastancima i pred javnošću,  ne ukazuju na to da su članovi hrvatskog političkog i vojnog vodstva imali namjeru da imovina  čiji su vlasnici ili stanari bili Srbi iz Krajine bude uništena ili opljačkana. Nadalje, ti dokazi ne ukazuju ni na to da su  članovi  čelništva inicirali ili podržavali ta djela. Naime, u dokazima se mogu naći primjeri više sastanaka i izjava (vidi primjerice D409, P470 i D1451) koji ukazuju na to da  čelništvo, uključujući Tuđmana, nije odobravalo uništavanje imovine. Na osnovi rečenoga, Raspravno vijeće ne zaključuje da je cilj udruženog zločinačkog pothvata uključivao uništavanje i pljačkanje imovine.

3.     Je li 20.000 kuća spaljeno u Sektoru Jug?

Ova tvrdnja je temeljito diskreditirana na suđenju. Ova teza, koja se stalno ponavljala u posljednjih 15 godina, temelji se na pogrešnim tvrdnjama u izvješću HHO-a o Oluji od 1999. godine, u kojem je HHO tvrdio kako je kanadski generala Alain Forand, zapovjednik UN-ovih snaga u Kninu, izjavio da su 22.000 kuca spaljene u Sektoru Jug. Stvarnost je da je Forand izjavio kako je ukupno bilo pregledano 22.000 kuća u sektoru Jug, a ne da je toliko spaljeno. Istina o broju spaljenih kuća na oslobođenom prostoru vjerojatno je bliža brojki iz izvješća glavnog tajnika UN-a u prosincu 1995: oko 5000 kuća i staja u sektorima Sjever i Jug spaljena su nakon Oluje.

4.    Jesu li hrvatske snage ubile 600 civila tijekom i nakon operacije Oluja?

 Ovo je također uobičajna tvrdnja koja se stalno ponavlja u medijima. Međutim, Tužiteljstvo je tvrdilo da je oko 320 civila ubijeno u Sektoru Jug, a ne 600. Od tih 320, Raspravno vijeće zaključilo je da ih je 44 ubijeno od strane pripadnika hrvatskih oružanih snaga. Broj srpskih civila koji su ubijeni od strane hrvatskih snaga je bliži 44 nego 600.

5.     Jesu li hrvatske pravosudne vlasti i policija provodile politiku ne-istraživanja zločina?

Sudsko vijeće odbilo je ovu optužbu, koja se stalno ponavlja u javnosti pa i danas nakon žalbene presude.  U stavku 2203. svoje presude, Prvostupansko vijeće zakljucilo je slijedeće:

            Razmotreni dokazi ukazuju na to da se jesu činili izvjesni napori u smislu istraga, ali s relativno malo rezultata. Osim toga, dokazi sadrže pokazatelje da su, na političkoj razini, ta nastojanja, barem djelomice više bila motivirana brigom Hrvatske za svoj međunarodni ugled nego iskrenom brigom za žrtve. Imajući u vidu svjedočenje vještaka Albistona, Raspravno vijeće smatra da se nedostatna reakcija hrvatske policije i pravosuđa u izvjesnoj mjeri može objasniti gore spomenutim problemima s kojima su se suočavali, te potrebom, u kolovozu i rujnu 1995., da se bave drugim zadaćama. Stoga Raspravno vijeće konstatira da, iako dokazi ukazuju na incidente namjernog ometanja izvjesnih istraga, nije moguće nepobitno utvrditi da su hrvatske vlasti usvojile politiku ne vođenja istraga u vezi sa zločinima počinjenim tijekom i poslije operacije Oluja protiv Srba iz Krajine na području na koje se odnosi Optužnica.

To su glavni zaključci Provostupanjskog vijeća.  Kao što svi znamo, neki djelovi te presude ostali su sporni pošto je general Gotovina osudjen na 24 godine zatvora (a General Markač na 18) zbog zaključka prvostupanjskog vijeća da je general Gotovina izvršio protupravni topnički napad na gradove Knin, Benkovac, Obrovac i Gracac.

Zato smo morali pričekati konačni sud Žalbenog vijeća oko onoga što je ostalo sporno u prvostupanjskoj presudi, a taj konačni sud stigao je 16.11.2012.godine.

Presuda Žalbenog vijeća

6 i 7.  Zajednički zločinački pothvat i stambeni zakoni

Nije bilo udruženog zločinačkiog poduhvata na hrvatskoj strani. Žalbeno vijeće poništilo je odluku prvostupanskog vijeca po tom pitanju, zaključivsi da krajinski Srbi nisu deportirani iz Knina, Benkovca, Obrovca i Gračaca, a time i krajinski Srbi nisu bili deportirani od strane hrvatskih vlasti, niti je postojao Zajednički zločinački pothvat koji bi uključivao hrvatsko vodstvo, posebno Franju Tuđmana, Gojka Šuška, Zvonimira Červenka, Antu Gotovinu, Juru Radića i Mladena Markača. 

Što više, nakon žalbene presude, može se zaključiti da hrvatsko vodstvo nije donosilo diskriminatorne stambene zakone (najprije Vladina Uredba a potom i Zakon o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom (NN 073/1995) poslje Oluje.  Naime, prvostupanjsko vijeće je utvrdilo da su ti stambeni zakon kršili međunarodno pravo pošto su uvedeni nakon sto su Srbi iz Knina, Benkovca, Obrovca i Gračaca protjerani iz Hrvatske.  Međutim, pošto je Žalbeno vijeće poništilo zaključak da su Srbi protjerani, odnosno deportirani, onda se mora poništiti i zaključak da su stambeni zakoni poslje Oluje bili u suprotnosti sa međunarodnim humanitarnim pravom.

VI. Da sumiramo

17. ICTY je zaključio slijedeće:

1.     Nije bilo UZP-a na hrvatskoj strani.

2.     Krajinski Srbi nisu deportirani iz Hrvatske od strane hrvatskih vlasti, već su napustili Hrvatsku iz drugih razloga nevezanih od nezakonito ponašanje od strane  Hrvatskih dužnosnika;

3.     Hrvatska vlast, ne samo da nije dopistila zločine protiv Srba i srpske imovine, nego je bila aktivno protiv tih zločina;

4.     Potvrđeno je 20.000 kuća nisu spaljene nakon Oluje. Broj je vjerojatno bliži 5000 i to u oba  sektora, Sjever i Jug;

5.     Presudom je utvrđeno da je ukupno 44 civila ubijeno od strane hrvatskih snaga, a ne 320 kako je tvrdilo Tužiteljstvo, a nije ni 600 kao što je tvrdio HHO, a pogotovo ne 2000 kako tvrdi „Veritas“ i Savo Štrbac.

6.     Nije bilo politike neistraživanja zločina od strane hrvatskih vlasti.

7.     Stambeni zakoni poslje Oluje nisu bili u koliziji sa međunarodnim humanitarnim pravom.