Friday, October 26, 2018

What Are Croats in Bosnia and Herzegovina Complaining About Now? A Rebuttal to Jasmin Mujanović




By Luka Misetic


Why should I be a minority in your country when you can be a minority in mine?” This one sentence uttered by the son of former Macedonian president Kiro Gligorov famously captured one of the root causes of the wars in former Yugoslavia in the 1990s. No nation wished to remain an ethnic minority in the republic of the other. In Bosnia and Herzegovina (“BiH”), the Dayton Agreement brought a fragile peace by addressing this fundamental conundrum.  Dayton established a structure that would ensure equal power sharing among BiH’s three nations (Serbs, Croats and Bosniaks).  It defined each of the three nations as a “constituent nation,” as opposed to an ethnic majority or minority, thus ensuring that no group need fear “becoming a minority in the country of the other,” to paraphrase Gligorov the younger.

However, the recent election of Željko Komšić as the Croat representative in the BiH Presidency, by ethnic Bosniaks crossing over into the election for Croat representative, has once again triggered political crisis. The majority Bosniak population has elected the so-called Croat member of the BiH Presidency, thus effectively reducing Croats to an ethnic minority and stripping them of their constitutional status as a “constituent nation” of BiH.  In the old Yugoslav system, the difference between a “constituent nation” and an ethnic minority was significant:  “constituent nation” status guaranteed each nation a right to self-determination through the guaranteed distribution of offices and decision-making rights, thus distinguishing a “constituent nation” from an ethnic minority that could be outvoted by the majority. By effectively stripping the Croats of their status as a constituent nation and reducing them to an ethnic minority whose leaders are being elected by the ethnic majority , the unraveling of the foundational principles of the delicate power-sharing balance achieved at Dayton is now well underway.

The Ljubić Decision and Bosniak Obstruction





Particularly troubling is that this recent set of events is the result of failures to honor rulings of the BiH courts.  The Constitutional Court of BiH has already ruled that Croats are entitled as a constituent nation to elect their own representatives at all levels of government, without interference from Bosniak (or other non-Croat) voters.  In the so-called “Ljubić case,” Božo Ljubić, a BiH Croat politician, filed a challenge in 2014 before the Constitutional Court, alleging that the election law discriminates against Croats as a constituent nation because it does not allow Croats to elect their own representatives to the upper house of the legislature of the Federation of BiH.

On December 1, 2016, the Constitutional Court of BiH ruled (in case number U-23/14, the so-called “Ljubić decision”) that certain provisions of the Election Law of BiH (part of Subchapter B, Article 10.12 (2), and Article 20.16A paragraph 2 items a-j) are not in conformity with the Article I(2) of BiH’s Constitution. The Court stated that these provisions do not allow constituent peoples in BiH (Bosniaks, Croats and Serbs) “to participate in democratic decision-making exercised through legitimate political representation.”  According to the Court, the framers of the Dayton Constitution “provided for the proportional representation of Bosniaks, Serbs and Croats, as constituent nations, in all institutions of BiH.”

The Court said that the principle of equality of all constituent peoples is the cornerstone and the overarching principle of the Dayton Agreement and BiH’s Constitution as ruled by the court in year 2000 (in case number U-5/98). It further stated that constituent peoples must be able independently and freely to elect their own legitimate political representatives, without interference from other constituent peoples.    

The Constitutional Court gave the Parliamentary Assembly (PA) of BiH six months to implement the Court’s ruling. During this six-month period, only Croat parties led by the HDZ BiH introduced a proposal into parliamentary procedure that would implement the Court’s decision. Other political parties did not introduce any other proposal, which is not surprising given that the Court’s ruling was a direct result of a Croat complaint and Croat attempts to reach true equality with the two other peoples of BiH. 

The Croat proposal passed the Constitutional-Legal Committee of the House of Peoples of BiH, which is made up of Bosniak, Croat and Serb members. Bosniak delegates in the House of Peoples invoked the “vital national interest clause” in May of 2017, attempting to veto the legislation. The Croat proposal was therefore brought up before the Constitutional Court in order to determine whether the HDZ BiH proposal violated Bosniak national interests.

The Court ruled in case U-3-17 (the so-called “Čolak Case”) on July 6, 2017 that the HDZ BiH proposal did not harm vital Bosniak national interests. The Court ruled that the proposal is constitutional and could be brought up for vote. The proposal then passed the House of Peoples, but was ultimately voted down by the delegates from Bosniak parties in the House of Representatives (lower house) of BiH.

Given that the Parliamentary Assembly of BiH failed to implement the ruling within the given legal period of six months, the Constitutional Court on July 6, 2017 annulled the unconstitutional provisions of the electoral law, leaving the Federation of BiH and the national level of BiH without a legal basis to fill upper houses of their parliaments. This legal vacuum exists to this day.

Elections were nevertheless held a few weeks ago, despite the fact that no electoral law exists which would allow for the formation of the House of Peoples in the Federation and at the national level.  For reasons that I will explain in a subsequent blog post, this situation has created a constitutional crisis in BiH, and calls into question the legitimacy of the elections, including the election of Željko Komšić. 

The election of Željko Komšić violates the Constitution of BiH because he was not elected by the Croat constituent nation he is supposed to represent, which is a foundational principle of the BiH Constitution as per the Constitutional Court of BiH. 

Who is responsible for this situation, which puts BiH in an unprecedented constitutional crisis?       

This brings me to an article by Jasmin Mujanović, titled “Croatian Ruling Party’s Dangerous Meddling in Bosnia,” and published on Balkan Insight on October 24, 2018. Mr. Mujanović makes a series of false or unsubstantiated claims in an effort to deflect blame from Bosniak elites for the current situation, and onto the HDZ BiH, the leading Croat party in BiH. A closer analysis of Mujanović’s claims shows that his analysis has no foundation and does not withstand scrutiny.

My point-by-point rebuttal follows:
           
1.      No evidence that Croats engaged in “absentee voter fraud”

Mr. Mujanović first makes sensationalist claims that the ruling party in the Republic of Croatia, the HDZ, coordinated with Russian intelligence operatives to engage in systematic absentee voter fraud in BiH. These allegations are based on three articles written by Bosniak journalist Avdo Avdić that were published on Avdić’s internet portal. In these articles, Avdić alleges a link between HDZ in Croatia (a NATO member) and Russian intelligence operatives. However, Mr. Avdić attributes these claims to the “reports of foreign secret services,” but does not disclose the identity of any such “foreign secret service,” his source for the assertion, or any other evidence that would tend to support the claim.

Because these claims are unsubstantiated, Mr. Mujanović’s reference to them –without disclosing to the reader that there is no known evidence to support the claim - is surprising. Moreover, the substance of the allegation –absentee voter fraud – is demonstrably false.  The HDZ’s candidate for the Presidency, Dragan Čović, received only 11.486 absentee ballots. Given that the 2013 census records more than 200,000 Croats as having left BiH because of the war, 11,486 absentee ballots indicates a low absentee turnout of Croats outside of BiH in general elections. For the record, there were 48,276 absentee ballots for the Presidency election in total. Mr. Mujanović’s claims of voter fraud and stolen elections do not withstand the most basic scrutiny.

2.      The entire Croatian political spectrum has criticized Komšić’s election

Mr. Mujanović's claims that “representatives of Croatia’s assorted liberal and social democratic parties have widely welcomed Komšić’s victory” are also patently false. The entire Croatian political spectrum, from left to right, has objected to the election of Željko Komšić as the Croat Member of the Presidency. The leader of the opposition Centre-right party “Most” (Bridge), Božo Petrov, was even more vocal than HDZ representatives, calling for Komšić to be declared persona non grata in Croatia.

Most importantly, the leaders of the biggest left-wing party in Croatia, the Social Democratic Party (“SDP”), have also objected to Komšić’s election. The SDP’s leader, Davor Bernardić, has stated that the Constitution in BiH should be changed in order to find a solution to the “Komšić issue.” Another member of SDP’s presidency, Ivo Jelušić, has stated that because Bosniaks (and not Croats) elected Komšić, he cannot represent Croats and his election is bad for BiH. His party colleague and member of the European Parliament, Tonino Picula, stated that Komšić’s election is a manifestation of the will of those who want a unitary BiH, which runs contrary to the values promoted by the European Parliament in its resolutions calling for the respect of federal principles in BiH and the equality of the three constituent peoples.

Vesna Pusić, a member of the minor Civic Liberal Alliance party, did say that Komšić was elected according to the same rules that Čović was elected last time, and therefore he should be accepted. Nevertheless, this does not constitute a celebration or welcoming of his victory. No MP in the Croatian Parliament celebrated Komšić’s victory, contrary to Mr. Mujanović’s claims. 

Finally, on 26 October 2018, every member of the European Parliament from Croatia across the entire political spectrum (from left wing MEPs like Ivan Jakovčić and Tonino Picula to right wing MEPs like Ruža Tomašić), signed a letter to the leaders of the European Union requesting action from the European Union in light of the anti-Dayton election of Komšić. This letter puts to bed Mr. Mujanović’s claims that “Croatia’s assorted liberal and social democratic parties have widely welcomed Komšić’s victory.”

3.      Ljubuški and Livno are no more “ethnically homogenous” than Tuzla and Sarajevo, and Croats have never argued that only Croats from Croat-majority areas can elect Croat representatives

Mr. Mujanović next falsely claims that Livno and Ljubuški (predominantly Croat towns) are ethnically homogenous, while Tuzla and Sarajevo (predominantly Bosniak cities) are multiethnic. He uses this claim to support his thesis that BiH Croat leaders want to prevent Croats from “multiethnic” cities from voting, while allowing only Croats from ethnically homogenous areas to vote for Croat leadership posts.

According to the 2013 census data, Bosniaks (the largest national group) make up around 81% of population in the four municipalities which make up the city of Sarajevo (by comparison, Bosniaks in 1991 made up just over 50% of population of the city). In Tuzla, Bosniaks make up 76.4% of the population (in 1991, they were 52.6% of city’s population). In comparison, in Ljubuški, Croats (the largest national group) make up 83% of town’s population, just 2% more than the majority Bosniak population does in “multiethnic Sarajevo.”

In Livno, which Mr. Mujanović calls an “ethnically homogenous town,” Croats make up only 62% of the population, almost 20% less than the 81% of Bosniaks in “multiethnic” Sarajevo and 15% less than the 76% of Bosniaks in “multiethnic” Tuzla.

What criteria is Mr. Mujanović applying in order to justify his labeling of Livno and Ljubuški as “ethnically homogenous,” while Sarajevo and Tuzla are “multiethnic?” It is clear that Sarajevo and Tuzla were once multiethnic, but they are not multiethnic any longer. Mostar, while multiethnic in aggregate, is also a divided city with a clear majority of one group in each half of the city.  The city is far from a multiethnic paragon.  

Just as importantly, contrary to Mr. Mujanović’s claims, Croat representatives have never claimed that the Croat member of the Presidency should be elected exclusively by voters from Livno and Ljubuški, or other Croat-majority areas. Instead, they consistently stated that the Croat member of the Presidency should be elected by Croats residing throughout the Federation, without interference from Bosniak voters.

4.      Croats are not “gerrymandering” in order to elect “nationalist conservatives” at the expense of “more progressive and moderate Croats from Bosnia proper”

Mr. Mujanović next alleges that “this gerrymandering is meant to institutionalize an electoral monopoly for the HDZ’s nationalist-conservative, western Herzegovinian electorate and disenfranchise more progressive and moderate Croats from Bosnia proper.” This claim has no basis in fact and is simply not correct.

First , Dragan Čović, the HDZ candidate, won a majority of votes in virtually every single municipality in which Croats make up more than 45% of the population,  receiving more than 80% of votes in many of these municipalities. Out of all Croats living in the Federation of BiH, around 80% of Croats live in municipalities in which Čović won the most votes. This includes all 12 municipalities in Bosnia with Croat majority or near majority, as well as 10 municipalities in Western Herzegovina and 4 municipalities in Northern Herzegovina and Završje regions adjacent to Western Herzegovina.  

Of his overall vote total, only 67,443 of Čović’s votes came from ten Western Herzegovina municipalities. In total, Čović won 82,658 votes in the three cantons which make up the wider Herzegovina region. In the seven cantons which make up the Bosnia region, plus the Brčko District, Čović won 58,693 votes.

In other words, Čović won roughly 48% of his vote in Western Herzegovina and 52% outside of it (i.e., the areas of Bosnia plus municipalities that are adjacent to Western Herzegovina). When we add other Herzegovinian municipalities that are adjacent to Western Herzegovina , the ratio between all of Herzegovina and all of Bosnia region is roughly 58:42. For comparison, in the Federation of BiH and District Brčko, roughly 54% of Croats live in the greater Herzegovina region (including Northern Herzegovina and Završje), and 46% in the Bosnia region.

Contrary to Mr. Mujanović’s assertions, the analysis of voting patterns demonstrates that Čović on average received almost exactly the same level of support in both Western Herzegovina and Bosnia. On what basis can Mujanović claim that Herzegovinian Croats are more “nationalistic” than their “progressive” fellow Croats in Bosnia proper, if Čović’s votes in these two regions almost mirror the ratio between the numbers of Croats present in these two regions?

The dominance of the HDZ among Croats in Bosnia proper becomes even clearer when one looks at the preferences of Croat voters for political parties. In Mujanović’s so-called “hardline nationalist” Western Herzegovina, HDZ and its coalition won 67% of all votes given to Croat parties in the Western Herzegovina Cantonal assembly, meaning that the ratio of votes between HDZ and other Croat parties was 67:33. In Canton 10 (Livno), which is adjacent to Western Herzegovina, this ratio was 44:56, meaning that other Croat parties all together won more votes than the HDZ coalition. In Herzegovina-Neretva Canton, this ratio was 78:22.

In Mujanović’s “progressive and moderate” Bosnia, Čović and HDZ enjoyed the same or even greater support among Croats than they did in Western Herzegovina.  In Central Bosnia, for example, Croats voted for HDZ  by a ratio of 87:13. In Posavina Canton, the ratio between HDZ votes and other Croat parties was 72:28. In Zenica-Doboj, this ratio was 91:9.  Even when we add some 16,000 Croat voters in Bosnia that could theoretically (but not likely) have voted for multiethnic political parties, the HDZ still won support of at least 70% of Croats in this region. In comparison, HDZ won support of 69% of Croats in Herzegovina.

In total, HDZ received 68,027 votes in Herzegovina and 58, 246 votes in Bosnia. The ratio, 54:46, mirrors the ratio of the Croat population in these two regions. All told, HDZ did, on average, about the same in Bosnia as it did in Herzegovina.

The logical questions for Mr. Mujanović are, “why are Croats in Bosnia more ‘progressive’ if, on average, they support HDZ the same as their kin in Herzegovina?” “Why would HDZ and Čović hope to ‘disenfranchise’ Croats from Bosnia who so strongly support him and the HDZ party?”

5.      Croats do not claim that the “Croat member of the Presidency should be elected exclusively by the segment of Bosnia’s Croat community residing in majority Croat areas.”


Mr. Mujanović next claims, “Both the Bosnian and Croatian HDZ argue, however, that it is not enough for the Croat member of the presidency to simply identify as a Croat, as Željko Komšić does. Instead, the Croat member should be elected exclusively by the segment of Bosnia’s Croat community residing in majority Croat areas.”  This too is false, and Mr. Mujanović offers no citation to any HDZ claim to this effect.

First, HDZ does not argue that the Croat member of the Presidency has to be elected from majority Croat areas. The HDZ instead argues that the majority of Croats across the Federation must elect the Croat president. This position is rooted in the Constitution of BiH and in the rulings of the Constitutional Court of BiH, which made clear in the Ljubić case as follows:

[A]ccording to the general principle of democracy, the right to participate in democratic decision-making is exercised through legitimate political representation, which has to be based on the democratic choice by those represented and whose interests are represented. In this regard, the connection between those who are represented and their political representatives at all administrative-political levels is actually the one that gives the legitimacy to community representatives. Therefore, only the legitimacy of representation creates a basis for actual participation and decision-making.

Because the Croat Member of the Presidency represents not only citizens of the Federation, but also Croats as a constituent people, it is clear that he has to have their support in order to be their legitimate political representatives. The same is valid for representatives to the House of Peoples of the Federation, the House of Peoples of BiH and the Council of Peoples of Republika Srpska. These three bodies are intended for exclusive representation of Constituent Peoples (and Others, at the entity levels), while the Presidency is intended for both general citizens representation and the representation of Constituent Peoples.

The Court was also specific in its ruling that it is unconstitutional for members of one constituent people to elect representatives of other constituent people. This goes against the overarching Dayton principles of equality of the three constituent peoples.

The principles of power-sharing, parity, and equality, no matter how imperfectly implemented in their current state in BiH, are part of European legal practice and part of other complex and multi-ethnic federalist states in Europe, such as Belgium, Switzerland and the UK. They are not akin to the horrible practices of Bantustan, as implied by Mujanović. 

Finally, Mujanović claims that “reactionary politics” of HDZ are opposed by “virtually the entire Bosnian political establishment.” This too is not true. The vast majority of political parties in BiH recognized the need to reform the electoral law. Virtually all Croat and Serb political parties and some Bosniak parties acknowledge this priority. After all, the “Bosnian (and Herzegovinian) political establishment” includes all parties in Bosnia and Herzegovina, including Croat and Serb parties, and not only the Bosniak (and non-ethnic in name but majority Bosniak) parties preferred by Mr. Mujanović. 

Moreover, the leaders of the seven largest parties in BiH, including the two largest Bosniak, Croat and Serb parties and multiethnic SDP, agreed on October 1, 2013 in Brussels that “the method of election of the two Presidency Members from the Federation of BiH through constitutional amendments should, in addition to the Strasbourg Court ruling, prevent imposing the outcome of election results on any Constituent Peoples or “Others”.” This means that Bosniaks should not impose upon Croats a “Croat” president (like Komšić) in the tripartite Presidency.
           
6.      Electoral law reform ordered by the Constitutional Court of BiH would not amount to a contemporary “Three-Fifths Compromise”

Mr. Mujanović cites Serwer in his claim that election law reform ordered by the Constitutional Court “would be equivalent to a contemporary ‘Three-Fifths Compromise’” under the HDZ proposal, and that it would discriminate against “more progressive” Croats in Bosnia.

First, concerning the House of Peoples of the Federation of BiH, it is the Constitutional Court and not HDZ that confirmed the constitutional principle enshrined in Dayton that only Croats could vote to elect Croat representatives. Only Bosniaks can vote to elect Bosniak representatives. Only Serbs can vote to elect Serb representatives. Only Others can vote to elect Others representatives. Otherwise, the representatives do not have legitimacy and cannot legitimately represent the interests of the group they are representing. This parity exits to protect the less numerous constituent peoples from being outvoted by the more numerous peoples, to prevent “us from becoming a minority in your country when you could become a minority in ours.”

If one wishes to maintain national parity (as insisted by Serbs and Croats) but objects to representation and voting along ethnic lines, then a model based on Swiss cantons or the Belgian model or US states would combine both objectives.   A third, majority Croat entity should be created to protect Croat rights as a “constituent nation,” which would result in the removal of ethnic quotas and allow all people in each entity to run for office and vote for their candidate of preference, regardless of ethnicity.  For Bosniak parties, this is a non-starter due to the ever-present fear that a third, Croat entity will lead to the inevitable partition of BiH.  But objections to collective rights of ethnic groups ultimately leads to only two options: (1) the creation of a third, Croat entity followed by removal of an ethnic model for offices and voters, or (2) the removal of all entities and imposition of the “1 person, 1 vote” model across all of BiH as one electoral unit.  The second option is a non-starter for Croats and Serbs because it threatens to convert them to national minorities.

When one carefully analyzes the options, the current Dayton model (as interpreted in the Ljubić decision) remains the most viable option.

The HDZ proposal, although less than perfect, passed the Constitutional-Legal Committee of the House of Peoples of BiH.  The Constitutional Court deemed it constitutional.  While the vote value of a Croat voter for the House of Peoples was slightly different, that ratio was much closer to equal than the previous system which vastly overrepresented Croats in some regions (especially in Bosnia), and underrepresented them in others, including West Herzegovina.

7.      Bosniak parties have never offered a proposal that would implement the Constitutional Court’s ruling in the Ljubić case and that would pass constitutional muster

Mr. Mujanović claims that “when a coalition of Bosniak and multiethnic parties proposed a solution to the Ljubić case, one which was broadly supported by the international community, it was the HDZ that sank the deal.” This is simply false. The Bosniak proposal included literally the same provisions that the Constitutional Court of BiH found to be unconstitutional and annulled earlier. The Bosniak parties also introduced their bill in the wrong chamber of government in BiH, a chamber of government that had no legal authority to implement the Constitutional Court’s ruling.  

The Constitutional Court ordered the Parliamentary Assembly of BiH to implement the decision and reform the Election Law of BiH, which is a state-level law (i.e., a law that applies across all of BiH, as opposed to a law at the entity level, or Federation of BiH level). The Bosniak and multiethnic parties introduced their proposal in the Parliament of the Federation of BiH, at the entity level. Obviously, the Parliament of one entity (the Federation) does not have the authority to amend the state-level Election Law across all of BiH. The Constitutional Court of BiH was clear that only the Parliamentary Assembly of BiH has both the authority and the obligation to implement the ruling. The move by the Bosniak and multiethnic parties to amend the law at the entity level was unconstitutional.

Furthermore, the Bosniak proposal did not have the support of the international community. On the contrary, US Ambassador Cormack and EU Special Representative Wigemark, in a joint statement on March 29, 2018, said that political leaders must resolve the election law reform “taking into account the decision of the BiH Constitutional Court in the Ljubić case and the existing legal framework.” Concerning the Presidency, they stated, “Parties must focus first on urgent priorities, including the Federation House of Peoples and Mostar, and wait until after the election to address other questions, including the Presidency, in line with relevant ECtHR and Constitutional Court rulings.” They refused to impose a solution and clearly stated that the solution for reform must come from local actors. They also refused to endorse any proposal but chose simply to facilitate dialogue.

As these two representatives of the international community stated, the implementation of the Ljubić decision for the Presidency should also include relevant ECHR rulings. However, HDZ is not obstructing these changes, contrary to Mr. Mujanović’s claim. The members of the international community themselves have stated that the Federation House of Peoples should be a priority, and after the election law is reformed and the government is formed, ECHR rulings should also be implemented.

Finally, no one doubts that ECHR rulings must be implemented, but ECHR rulings should not be manipulated by those that wish to deny the equality of the constituent peoples guaranteed in the Constitution, with the ultimate objective of reducing Croats to an ethnic minority. As noted above, the Constitutional Court of BiH ruled in 2000 that the mutual equality of constituent peoples is “the overarching principle” of the whole Constitution to which all other principles, laws, and legal acts, including entity constitutions, must adhere.

This mutual equality of constituent peoples is both the overarching principle of the BiH’s Constitution, as well as the “spirit of Dayton,” i.e., the guiding principle of the Dayton Agreement. Concerning Komšić, the framers of Dayton never imagined that one constituent people would elect representatives of other constituent peoples. Such practice is outside of the scope of good political behavior in a complex state. It is hard to imagine one of the three Communities in Belgium electing representatives of the other Community. This is because, through several cycles of federalization, checks and balances were put in place to prevent this and ensure legitimate representation.

8.      Croatia is a guarantor of the Dayton Peace Agreement and a Member of the European Union, and its Government has a Constitutional Obligation to Defend the Interests of Croats in BiH

The Government of Croatia has taken an active role in calling attention to plight of the BiH Croats and the breach of the Dayton Constitution created by Komšić’s election.  Mr. Mujanović now claims that Croatia is not a “guarantor of the Dayton Agreement,” Croatia’s statements to the contrary notwithstanding.  He also complains that Croatia is “interfering in the internal affairs of a sovereign country.”

First, Croatia is indeed a guarantor of the Dayton Agreement.  One need only look to the statements of the Office of the High Representative and the Peace Implementation Council (“PIC”), which have repeatedly referred to Croatia as a “guarantor of the Dayton Peace Agreement."  For example:



Second, there is no doubt that the European Union is a guarantor of Dayton, inter alia through the EU’s role on the Steering Board of the PIC (where both the European Commission and the Presidency of the European Union are members).  As a member state of the EU, Croatia is entirely within its rights to express its views to the internal institutions of the EU, including the Presidency, the Commission, and the European Parliament.

Third, Article 10 of the Constitution of Croatia obligates the Croatian state (including its Government) to “guarantee particular care and protection to those portions of the Croatian nation in other countries.”  Accordingly, the Croatian government has a constitutional obligation to protect the rights of Croats in BiH.

Croatian Prime Minister Andrej Plenković was absolutely correct when he noted that Komšić’s election violates the “spirit of Dayton.” The “spirit of Dayton” is based on the principle that all three nations are guaranteed both equal collective and individual rights.  No group need fear that it will become “a minority in your state when you could have been a minority in ours.” The election of Komšić amounts to a repudiation of the promises of Dayton and invites a return to an atmosphere of collective fear that led to tragic consequences in the 1990s.





Tuesday, December 5, 2017

Osvjetljavanje presuda Haškog tribunala u predmetu Prlić: Je li Tribunal utvrdio da je Franjo Tuđman odgovoran za etničko čišćenje u Bosni i Hercegovini?

Kažu da je sunčeva svjetlost najbolje dezinfekcijsko sredstvo a električna rasvjeta najučinkovitiji policajac.“

- Louis D. Brandeis, sudac Vrhovnog suda SAD-a, iz njegove knjige, Tuđi novac i kako ga bankari koriste (1914.)


Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju („MKSJ“) donio je 29. studenog 2017. godine svoju zadnju presudu u predmetu Tužitelj protiv Jadranka Prlića i dr. Završetak rada MKSJ-a bio je šokantan iz više razloga, naročito zbog samoubojstva jednog od optuženih u tom predmetu, Slobodana Praljka, koji je samoubojstvo počinio u sudnici tijekom izricanja presude. Šokantno je i ono što se presudom sugerira da je hrvatsko vodstvo – uključujući konkretno hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, sudjelovalo u udruženom zločinačkom pothvatu („UZP“) u Bosni i Hercegovini. I doista, tužitelj MKSJ-a, Serge Brammertz, nakon izricanja presude konstatirao je da je „Žalbeno vijeće potvrdilo zaključke Raspravnog vijeća da su ključni članovi tadašnjeg čelništva Hrvatske, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška i Janka Bobetka, visokog generala Hrvatske vojske, dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i doprinijeli ostvarivanju tog cilja." [1]

Kao što kasnije objašnjavam, Brammertzov zaključak dovodi u zabludu. Ni Raspravno niti Žalbeno vijeće MKSJ-a nije utvrdilo nikakve dokaze u potporu Brammertzovih zaključaka protiv Tuđmana. Tužiteljstvo je u predmetu Gotovina koristilo određene dvosmislene izjave iz sada već poznatih Brijunskih transkripata kao i javne izjave predsjednika Tuđmana iz njegovih govora i drugih nastupa ne bi li dokazao da je Tuđman imao kaznenu namjeru etničkog čišćenja Srba tijekom Operacije Oluja. U predmetu Prlić ne postoje nikakvi Brijunski transkripti. Žalbeno vijeće nije navelo niti jednu Tuđmanovu izjavu koja bi se makar teoretski mogla smatrati dvosmislenom i ukazivati na namjeru „etničkog čišćenja bosanskih Muslimana.“ Isto vrijedi i za ministra Šuška i generala Bobetka. Stoga je zabrinjavajuće što je Brammertz izdao priopćenje za tisak u kojem kao članovima UZP-a imenuje pojedince koji nisu bili strane u postupku, koji nisu imali priliku braniti se ili da ih drugi brane, i koje MKSJ i dalje smatra nevinima.[2]

Jednako je zabrinjavajuće što MKSJ zatvara svoja vrata bez da je ikad utvrdio da je čelništvo Srbije bilo uključeno u UZP u Bosni i Hercegovini. Samo tjedan dana prije presude Žalbenog vijeća u predmetu Prlić, Raspravno vijeće utvrdilo je u slučaju Ratka Mladića da „Dokazi koji su predočeni Raspravnom vijeću ne pokazuju da su Slobodan Milošević, Jovica Stanišić, Franko Simatović, Željko Ražnatović, ili Vojislav Šešelj sudjelovali u ostvarenju“ bosansko-srpskog UZP-a u Bosni i Hercegovini.[3] Rezultat toga je neuvjerljivo povijesno nasljeđe koje ostaje nakon MKSJ-a: čelništvo Republike Hrvatske sudjelovalo je u zločinima u Bosni i Hercegovini, ali čelništvo Srbije nije. Nema tih objektivnih pravnih kriterija prema kojima je MKSJ mogao smatrati da dokazi nisu dovoljni za utvrđivanje uloge Srbije u zločinima u Bosni i Hercegovini ali da jesu dovoljni za utvrđivanje uloge Hrvatske u istima. Implikacije protiv Tuđmana očekivano su dolile ulje na vatru i pogoršale već ionako napete odnose između Srba, Hrvata i bosanskih Muslimana.

Svi oni koji su pratili rad MKSJ-a znaju da visoko-profilne presude gotovo uvijek rezultiraju optužbama da je Tribunal ispolitiziran. Kad se osudi netko sa srpske strane, Srbi tvrde da je Tribunal zapravo NATO-ov sud čiji je cilj nepravedna difamacija srpske nacije. Kad se osude pripadnici drugih nacionalnosti, to je zbog toga što Tribunal ima politički cilj unošenja ravnoteže u etnički sastav svojih osuđenika ne bi li se izbjegle optužbe o protu-srpskoj pristranosti. Isto tako, koliko god se one željele praviti da su bolje od „balkanski nacionalista“ na koje gledaju svisoka, razne nevladine organizacije, „organizacije za zaštitu ljudskih prava“ i njihovi saveznici u medijima (uključujući saveznike u medijima u samoj zgradi MKSJ-a) tvrde da su neke od istaknutijih oslobađajućih presuda MKSJ-a (Gotovina, Perišić) bile rezultat političkog uplitanja zapadnjačkih sila. Sve te skupine imaju nešto zajedničko: vrlo malo njih upoznato je sa konkretnim zaključcima MKSJ-a u pojedinačnim predmetima, ako ijedna uopće i jest, a još ih je manje zapravo razmotrilo dokaze ne bi li došli do vlastitih zaključaka o legitimnosti presuda MKSJ-a.

Obzirom na količinu pažnje koja se pridaje presudi Žalbenog vijeća u predmetu Prlić i implikacijama te presude za nasljeđe predsjednika Tuđmana, ova objava pokušaj je da se objasni pojam udruženog zločinačkog pothvata neupućenim promatračima i da se pokaže da Žalbeno vijeće u predmetu Prlić nije utvrdilo postojanje bilo kakvih dokaza u potporu Brammertzovih tvrdnji da su hrvatski dužnosnici „dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i doprinijeli ostvarenju tog cilja.“ Ne postoji pravilo koje kaže da se presude MKSJ-a ne mogu preispitivati. Za razliku od toga, svih šestero optuženih u predmetu Prlić imalo je temeljno pravo na javno suđenje. Imali su pravo na pismeno obrazloženje u kojem se objašnjava na čemu se temelje njihove osuđujuće presude. Svrha tih prava jest da se osobi osigura da se postupak ne odvija na koruptivan ili nepravedan način, te da se osigura razumno i pravedno javno suđenje.

I.          Što je udruženi zločinački pothvat?

Da bi mogli razumjeti zaključke Tribunala o Tuđmanovom navodnom sudjelovanju u UZP-u, potrebno je najprije razumijeti što tužiteljstvo mora dokazati da bi se utvrdila nečija odgovornost za sudjelovanje u UZP-u. Za utvrđivanje UZP-a tužiteljstvo mora dokazati postojanje sljedećih elemenata:

1.            Množina osoba. Udruženi zločinački pothvat postoji onda kada više osoba sudjeluje u ostvarenju zajedničkog zločinačkog cilja.

2.            Zajednički zločinački cilj („mens rea“). Udruženi zločinački pothvat postoji ako postoji zajednički cilj koji predstavlja ili uključuje počinjenje kaznenog djela predviđenog Statutom. Traženi mens rea (tj. nečija namjera) jest da su sudionici UZP-a, uključujući i optuženu osobu, imali zajedničku namjeru izvršenja kaznenog(ih) djela predviđenih Statutom koja su dio cilja koji treba ostvariti.

3.            Sudjelovanje optužene osobe u provođenju cilja („actus reus). To obilježje ostvareno je kad je optužena osoba počinila kazneno djelo koje je dio zajedničkog cilja (i predviđeno Statutom) (u pravnom rječniku poznato kao „actus reus“). Alternativno, i bez počinjenja namjeravanog kaznenog djela u svojstvu glavnog počinitelja, postupci optuženika mogu ostvariti to obilježje ako uključuju pribavljanje ili pružanje pomoći u izvršenju kaznenog djela koje je dio zajedničkog cilja. Doprinos optuženika UZP-u ne mora, u pravnom smislu, biti nužan odnosno bitan, ali mora barem biti značajan doprinos kaznenim djelima za koja je optuženiku utvrđena odgovornost.[4]

Ukratko, da bi tužiteljstvo dokazalo da su Tuđman, Šušak, i Bobetko bili članovi UZP-a, moralo je dokazati da su (1) djelovali zajedno ili s većim brojem ljudi, (2) s namjerom počinjenja kaznenog djela predviđenog Statutom MKSJ-a (kaznena djela koja se eufemistički nazivaju „etničko čišćenje“), te da su (3) zapravo i počinili kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a ili pomogli drugima u počinjenju takvog kaznenog djela. Svi ti elementi moraju biti prisutni da bi tužiteljstvo moglo dokazati sudjelovanje hrvatskih dužnosnika u UZP-u.

Nažalost, pri razmatranju navodnog postojanja UZP-a u predmetu Prlić, Tribunal je uveo novi pojam: tzv. „Krajnji cilj UZP-a“. Nisam mogao naći niti jedan drugi predmet MKSJ-a u kojem se spominje „Krajnji cilj“ UZP-a. Umjesto toga, nadležnost MKSJ-a za UZP dosad je uvijek bila usmjerena na utvrđivanje gore navedene točke 2, odnosno „zajedničkog zločinačkog cilja“ (skraćeno „ZZC“). Zabune u javnosti rezultat su MKSJ-ovog uvođenja ovog novog pojma „Krajnji cilj“ pri čemu su mnogi pretpostavili da je dokaz o Tuđmanovoj navodnoj želji da podijeli Bosnu („Krajnji cilj“) dovoljan za utvrđivanje njegovog sudjelovanja u UZP-u. To nije tako.

Činjenica da je MKSJ u predmetu Prlić istaknuo razliku između „Krajnjeg cilja“ i „zajedničkog zločinačkog cilja“ vrlo je važna. Za dokazivanje „zajedničkog zločinačkog cilja“ bilo je potrebno dokazati da su Tuđman, Šušak i Bobetko namjeravali počiniti etničko čišćenje. Za dokazivanje činjenice da su Tuđman, Šušak i Bobetko dijelili „Krajnji cilj“ UZP-a nije bilo potrebno dokazati da su namjeravali počiniti etničko čišćenje. Štoviše, nije bilo potrebno dokazati da su namjeravali počiniti bilo kakvo kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a. Kao rezultat toga, i Raspravno i Žalbeno vijeće utrošilo je strahovito puno vremena na razmatranje dokaza o Tuđmanovom „Krajnjem cilju“, odnosno njegovoj navodnoj želji da podijeli Bosnu i Hercegovinu (što nije kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a te stoga nije dovoljno za utvrđivanje njegovog sudjelovanja u UZP-u), ali su zato utrošili jako malo vremena na razmatranje dokaza o Tuđmanovoj navodnoj namjeri da sudjeluje u zajedničkom zločinačkom cilju, odnosno njegovoj navodnoj namjeri počinjenja etničkog čišćenja stanovništva bosanskih Muslimana.

Sljedeća analogija pokazuje o čemu se ovdje radi. Recimo da skupina od deset ljudi živi u kući na malom zemljištu. Oni odluče da trebaju proširiti svoje zemljište i željeli bi pribaviti dio zemlje od svog susjeda (tzv. „Krajnji cilj“). U ovom trenutku, Krajnji cilj može se ostvariti zakonito ili nezakonito. Sad pretpostavimo da sedam od tih deset ljudi („množina osoba“) otiđe na susjedovu zemlju s namjerom da ga nasilno istjera sa zemljišta da bi ga pribavili za sebe („zajednički zločinački cilj“, ili „mens rea“), te zapravo i počine nasilje da bi istjerali susjeda („actus reus“). Tužiteljstvo bi u takvom scenariju moglo dokazati da je sedam od tih deset ljudi koji su dijelili „Krajnji cilj“ bilo uključeno u UZP.

Ali što s preostalih troje ljudi koji su dijelili Krajnji cilj ali nisu otišli na susjedovo zemljište? Tužiteljstvo bi moralo dokazati, van svake razumne sumnje, da su (1) se udružili sa ostalom sedmoricom („množina osoba“), (2) da su namjeravali nasilno istjerati susjede sa zemljišta kako bi ga pribavili za sebe te da su stoga dijelili zajednički zločinački cilj, te (3) da su sudjelovali u počinjenju nasilja bilo izravno ili pružanjem pomoći onima koji su činili ta nasilna djela („actus reus“).

Tuđman, Šušak i Bobetko su u predmetu Prlić poput ovih troje u gore spomenutoj analogiji koji su ostali kod kuće. Ako je Tužiteljstvo htjelo dokazati da su Tuđman, Šušak i Bobetko „dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i doprinijeli ostvarenju tog cilja“ tada je trebalo napraviti daleko više nego dokazati da je Tuđman namjeravao podijeliti Bosnu („Krajnji cilj“, tj. pribaviti susjedovo zemljište). Trebalo je van svake razumne sumnje dokazati da su namjeravali pribaviti susjedovo zemljište provođenjem etničkog čišćenja te da su doista počinili etničko čišćenje ili pomogli drugima u počinjenju istoga.

Niže slijedi razmatranje procjene Žalbenog vijeća da li je Tužiteljstvo dokazalo svako od tih obilježja u odnosu na Tuđmana, Šuška i Bobetka. Želim naglasiti da je ova objava razmatranje zaključaka MKSJ-a samo u odnosu na Tuđmana, Šuška i Bobetka. Ovo nije procjena zaključaka Tribunala vezano za šestoricu optuženih u tom predmetu, za što bi mi trebalo daleko više vremena. Za potrebe analize u ovoj objavi početi ćemo od zaključka Tribunala da je van svake razumne sumnje dokazalo da su šestorica optuženika u ovom predmetu tvorila „množinu osoba“ s ciljem počinjenja kaznenih djela u sklopu UZP-a. Stoga je pitanje za Tribunal bilo da li su se Tuđman, Šušak i Bobetko pridružili toj navodnoj množini osoba na način da su (1) dijelili zajednički zločinački cilj („mens rea“) etničkog čišćenja bosanskih Muslimana, te da su (2) počinili djela etničkog čišćenja ili pomogli drugima u počinjenju djela etničkog čišćenja („actus reus“).

II.        Ni Raspravno niti Žalbeno vijeće nije utvrdilo postojanje bilo kakvih dokaza da su Tuđman, Šušak i Bobetko dijelili zajednički zločinački cilj počinjenja etničkog čišćenja

Žalbeno vijeće u svojoj presudi navodi da je „Krajnji cilj“ UZP-a bio „stvaranje hrvatskog entiteta kojim bi se, barem dijelom, obnovile granice Banovine, čime bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda; te (2) da se takav entitet trebao ili pripojiti Hrvatskoj izravno ili postati nezavisna država unutar BiH s bliskim vezama s Hrvatskom“.[5] Žalbeno vijeće zatim posvećuje 62 stranice svoje presude potvrđivanju da je Tuđman imao tu namjeru. Ali takav „Krajnji cilj“ nije kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a te stoga ne može biti osnova za utvrđenje da je Tuđman bio sudionik UZP-a. Jedino što je Tribunal utvrdio jest da je Tuđman namjeravao pribaviti za sebe susjedovo zemljište. Za utvrđivanje Tuđmanove odgovornosti kao člana UZP-a bilo je potrebno dokazati da je Tuđman namjeravao ostvariti svoje političke ciljeve etničkim čišćenjem (tj. zajednički zločinački cilj). Žalbeno vijeće naglašava tu razliku.[6] Čak i da je Tuđman imao navodan cilj ujedinjenja Herceg-Bosne s Hrvatskom, to ne znači nužno da je to mogao ostvariti jedino etničkim čišćenjem.[7]

Žalbeno vijeće potvrdilo je zaključak Raspravnog vijeća da Zajednički zločinački cilj potreban za utvrđivanje odgovornosti za UZP nije bila navodna želja za podjelu Bosne, već želja za „dominacijom Hrvata u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva.“[8] Prema Žalbenom vijeću, Raspravno vijeće utvrdilo je da je taj zajednički zločinački cilj „počeo postojati tek sredinom siječnja 1993. godine, zbog nedostatka dokaza kojima bi se utvrdilo njegovo postojanje prije tog vremena.“[9] Vijeće je stoga zaključilo da je Udruženi zločinački pothvat počeo postojati sredinom siječnja 1993. obzirom da Zajednički zločinački cilj nije postojao prije tog vremena.[10] Također je utvrdilo da je UZP iz sredine siječnja 1993. stvoren s ciljem provođenja prethodnog Krajnjeg cilja koji je formiran ranije.[11]

Da li je Tuđman stoga dijelio Zajednički zločinački cilj etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva? Dok Žalbeno vijeće posvećuje 62 stranice razmatranju Tuđmanove želje da podijeli Bosnu, daleko je premalo prostora dodijelilo bilo kakvoj analizi daleko važnijeg pitanja Tuđmanove namjere da počini etničko čišćenje. Što su „Brijunski transkripti“ ovog predmeta? Žalbeno vijeće ne navodi ništa takvo.

Žalbeno vijeće prvo objašnjava kako je Raspravno vijeće „zaključilo da su već u prosincu 1991. članovi rukovodstva Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, među kojima i Boban, i čelnici Hrvatske, među kojima i Franjo Tuđman, ocijenili da je za ostvarivanje krajnjeg cilja UZP-a neophodno promijeniti nacionalni sastav stanovništva na teritorijima za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni.“[12] Međutim, ovakav zaključak Raspravnog vijeća temelji se na njegovom tumačenju Dokaznog predmeta P00089 (Transkript zapisnika sa sastanka Predsjednika RH od 27. prosinca 1991. godine) te Dokaznog predmeta P00021 (knjige bosanskog Hrvata Ante Valente,).[13] Žalbeno vijeće razmotrilo je Transkript zapisnika sa sastanka Predsjednika i zaključilo, „Relevantni dijelovi Transkripta zapisnika sa sastanka Predsjednika promatrani u cijelosti ne odražavaju jasan konsenzus o političkom cilju koji bi kao svoju logičnu posljedicu imao etničko čišćenje.“[14] Što se tiče knjige g. Valente, Žalbeno vijeće zaključilo je da iako se u knjizi poziva na premještanje Muslimana u središnju Bosnu, „njegova knjiga ne podupire širu pretpostavku da su članovi UZP-a dijelili to uvjerenje u prosincu 1991.“[15]

Prema tome, dokaz na koji se Raspravno vijeće oslanjalo u svojoj presudi prema Žalbenom vijeću ne podupire zaključak da je Tuđman, ili bilo tko drugi, namjeravao počiniti etničko čišćenje počevši od prosinca 1991. godine.

Unatoč tomu, Žalbeno vijeće pokušava rehabilitirati zaključak Raspravnog vijeća o Tuđmanovoj namjeri etničkog čišćenja tvrdnjom da je Raspravno vijeće donijelo „zaključke u drugim točkama“ svoje presude koji podupiru takav zaključak:

Raspravno vijeće donijelo je brojne zaključke u drugim točkama koji pokazuju da je čelništvo HZ(R) HB-a zajedno s Tuđmanom usvojilo namjeru da promijeni nacionalni sastav stanovništva na teritorijima za koje se tvrdilo da pripadaju HZ(R) HB-u – dakle, da etnički očisti teritorij koji se smatrao hrvatskim od Muslimana – prije početka postojanja UZP-a sredinom siječnja 1993. godine. Petković te zaključke nije osporavao u ovoj pod-osnovi žalbe. Bilo kako bilo, Žalbeno vijeće napominje kako je Raspravno vijeće izričito utvrdilo da je ZZC nastao tek sredinom siječnja 1993. zbog nedostatka dokaza u potporu zaključka da je isti postojao prije tog vremena. Žalbeno vijeće stoga je konstatiralo da Petković nije uspio pokazati da bi nejasnoće u dokaznoj osnovi koju je iznijelo Raspravno vijeće mogle imati ikakvog utjecaja na njegovu osuđujuću presudu.[16]

Međutim, Žalbeno vijeće nije navelo nikakve konkretne „zaključke u drugim točkama“ presude Raspravnog vijeća gdje je Raspravno vijeće pokazalo kaznenu namjeru Tuđmana, Šuška i Bobetka. Kao „zaključke u drugim točkama“ gdje je Raspravno vijeće pokazalo Tuđmanovu kaznenu namjeru Žalbeno vijeće navodi točke 9-24, 44 i 1232 presude Raspravnog vijeća.[17] Međutim, u tim se točkama presude Raspravnog vijeća ne navode nikakve dokazi Tuđmanove namjere da počini etničko čišćenje:

·         U točkama 9-24 presude Raspravno vijeće razmatra Tuđmanovu želju da podijeli Bosnu („Krajnji cilj“) a ne njegovu navodnu želju počinjenja etničkog čišćenja („zajednički zločinački cilj“).

·         Točka 44 presude Raspravnog vijeća ne sadrži nikakav dokaz da su hrvatski dužnosnici namjeravali počiniti etničko čišćenje. Umjesto toga, kaže sljedeće:

„Dokazi pokazuju da su, od sredine siječnja 1993., rukovodioci HVO-a i neki hrvatski rukovodioci imali plan da konsolidiraju kontrolu HVO-a nad provincijama 3, 8 i 10, koje su prema Vance-Owenovom planu trebale pripasti bosanskim Hrvatima, te, prema njegovom tumačenju rukovodstva HVO-a, da eliminiraju svaki otpor Muslimana u tim provincijama i izvrše „etničko čišćenje“ Muslimana kako bi one postale većinski ili gotovo isključivo hrvatske.“[18]

Prema tome, Raspravno vijeće zaključilo je da su čelnici HVO-a bili ti koji su namjeravali počiniti etničko čišćenje bez ikakvog izričitog zaključka da su hrvatski čelnici dijelili tu istu namjeru. Nadalje, u točci 44 presude Raspravnog vijeća ne navodi se nikakav dokaz koji bi podupirao takav zaključak protiv hrvatskih dužnosnika.[19]

·         I na kraju, Tuđman, Šušak i Bobetko se uopće ne spominju u točci 1232 presude Raspravnog vijeća te stoga zaključci izneseni u toj točci ne mogu služiti kao potpora tvrdnji Žalbenog vijeća da je Raspravno vijeće iznijelo „zaključke u drugim točkama“ u potporu svog zaključka da su oni dijelili zajednički zločinački cilj počinjenja etničkog čišćenja.[20]
Prema tome, zaključivši da se Raspravno vijeće pogrešno oslanjalo na Transkript zapisnika sa sastanka Predsjednika RH od 27. prosinca 1991. i na knjigu g. Valente kao dokaz Tuđmanove namjere počinjenja etničkog čišćenja, Žalbeno vijeće ne može navesti nikakve druge dokaze uvedene u zapisnik koji bi mogli poduprijeti takav zaključak. Isto se odnosi i na ministra Šuška i generala Bobetka. Ne postoje nikakvi „Brijunski transkripti“ ili sličan dokaz koji bi sugerirao da su hrvatski dužnosnici namjeravali etnički očistiti bosanske Muslimane. Bez dokaza o njihovoj kaznenoj namjeri za počinjenje etničkog čišćenja, predsjednik Tuđman, ministar Šušak i general Bobetko bili bi oslobođeni bilo kakvih optužbi da su sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu.

III.       Ni Raspravno vijeće niti Žalbeno vijeće nije utvrdilo da su Tuđman, Šušak i Bobetko sudjelovali u etničkom čišćenju (ne postoji Actus Reus)

Za treći element sudjelovanja u UZP-u potrebno je dokazati da je optuženik počinio kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a ili da je pomogao drugima u počinjenju takvog kaznenog djela („actus reus“ UZP-a). Nije dovoljno da namjeravate počiniti kazneno djelo. Morate zapravo i napraviti nešto da počinite kazneno djelo ili da pomognete drugima u istome. Koja su onda kaznena djela počinili Tuđman, Šušak i Bobetko u svrhu promicanja navodnog cilja etničkog čišćenja bosanskih Muslimana?

Raspravno vijeće nije iznijelo nikakve zaključke kojima bi pokazalo da su Tuđman, Šušak i Bobetko počinili takva kaznena djela. U izostanku takvih zaključaka, te se hrvatske dužnosnike ne bi moglo smatrati odgovornima za sudjelovanje u UZP-u. Tijekom žalbenog postupka u predmetu Prlić, Tužiteljstvo nije moglo ukazati ni na jedan takav zaključak u presudi Raspravnog vijeća. Shodno tomu, Tužiteljstvo je pokušalo popuniti tu rupu u obrazloženju Raspravnog vijeća o Tuđmanu, Šušku i Bobetku tvrdnjom da je Raspravno vijeće „razumno zaključilo da je Tuđman bio član UZP-a“[21] unatoč tomu što nije donijelo nikakve konkretne zaključke da je Tuđman (ili Šušak, ili Bobetko) počinio ikakva kaznena djela etničkog čišćenja. Sa stajališta Tužiteljstva, dokazi uvedeni u spis podupiru zaključak da su hrvatski dužnosnici pomogli počinjenju etničkog čišćenja između ostalog opskrbljivanjem HVO-a oružjem.[22] Iako je Žalbeno vijeće uzelo u obzir stajalište Tužiteljstva, ono u svojoj presudi nigdje ne navodi da se slaže s argumentima Tužiteljstva. Štoviše, dva suca Žalbenog vijeća u predmetu Prlić (Agius i Meron) također su bili suci u predmetu Momčila Perišića te su glasali za poništavanje osuđujuće presude Perišiću upravo iz razloga što snabdijevanje oružjem – bez dokaza o konkretnoj namjeri za počinjenje zločina – nije dovoljno za utvrđivanje kaznene odgovornosti.

Ni Raspravno niti Žalbeno vijeće, stoga, nije ustanovilo da su predsjednik Tuđman, ministar Šušak i general Bobetko počinili (ili pomogli drugima da počine) bilo kakva kaznena djela te stoga ne bi niti mogli biti odgovorni za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu. Žalbeno vijeće to je potvrdilo u svojoj ranijoj Odluci od 19. srpnja 2016: „Raspravno vijeće nije donijelo nikakve konkretne zaključke vezano za sudjelovanje [Tuđmana, Šuška i Bobetka] u UZP-u te ih nije proglasilo krivima ni za kakvo kazneno djelo“.[23]


IV.       Žalbeno vijeće nije razmatralo odgovornost hrvatskih dužnosnika

Nemogućnost Tribunala da navede dokaze koji utvrđuju mens rea i actus reus potrebne za utvrđivanje odgovornosti za UZP u odnosu na Tuđmana, Šuška i Bobetka, pokazuje da ova tri hrvatska dužnosnika nisu bila odgovorna za kaznena djela etničkog čišćenja u Bosni i Hercegovini. Obzirom na velik interes javnosti za tvrdnju Tužiteljstva da su Tuđman, Šušak i Bobetko bili članovi UZP-a, Žalbeno vijeće trebalo je konačno razriješiti to pitanje. Ono to nije učinilo.

Suočeno s izričitim zahtjevom žalitelja da razriješi pitanje sudjelovanja hrvatskih dužnosnika u UZP-u, Žalbeno vijeće presudilo je da žalitelji „nisu pokazali kako bi ikakva navodna greška glede sudjelovanja Tuđmana, Šuška i Bobetka u UZP-u utjecala na zaključak da“[24] su žalitelji sudjelovali u UZP-u. Nadalje, „Žalbeno vijeće podsjeća da nije potrebno, u pravnom smislu, da raspravno vijeće donosi zaseban zaključak o namjeri svakog pojedinog člana UZP-a,“ a Raspravno vijeće „nije bilo dužno razmatrati pojedinačna djela ili u detalje ispitati namjeru svakog pojedinog člana UZP-a koji nije optuženik u ovom predmetu.“[25] Posljedično tomu, Žalbeno vijeće odlučilo je da je pitanje odgovornosti Tuđmana, Šuška i Bobetka (ili izostanak njihove odgovornosti) za UZP irelevantno za žalbu šestorice optuženika te da ga Žalbeno vijeće stoga ne treba razmatrati.

Šteta je što je Žalbeno vijeće odlučilo ne riješiti ta važna pitanja. Žalbeno vijeće trebalo je ili naglasiti da hrvatski dužnosnici nisu bili stranka u ovom predmetu te ih se stoga nije moglo niti imenovati članovima UZP-a, ili je trebalo obrazložiti na čemu se temelji njihova odgovornost za UZP. Umjesto toga, Žalbeno vijeće odabralo je najgoru moguću opciju: odbilo je razmotriti to pitanje čime je tvrdnja da su Tuđman, Šušak i Bobetko bili članovi UZP-a ostala takva kakva je iako Tribunal (prema riječima samog Žalbenog vijeća) nije donio „nikakve konkretne zaključke vezano za sudjelovanje [Tuđmana, Šuška i Bobetka] u UZP-u“, tj. Tribunal nije donio potrebne zaključke vezano za mens rea i actus reus da bi utvrdio njihovu odgovornost.

Odluka Žalbenog vijeća da ne razmotri to pitanje još je više zabrinjavajuća u svijetlu činjenice da je Žalbeno vijeće itekako svjesno da niti jedan dužnosnik Republike Srbije nije od strane MKSJ-a proglašen sudionikom u brojnim bosansko-srpskim UZP-ovima za koje su Ratko Mladić i Radovan Karadžić (među mnogim drugima) osuđeni. Što su Tuđman, Šušak i Bobetko napravili u Bosni a Slobodan Milošević nije? Ako je utvrđivanje da je HVO imao namjeru osnovati Herceg-Bosnu bilo dovoljno za utvrđivanje Tuđmanove odgovornosti u sklopu UZP-a za zločine koje je HVO počinio protiv bosanskih Muslimana, zašto MKSJ nije mogao utvrditi da je Milošević bio član UZP-a zbog toga što je naoružavao bosanske Srbe s namjerom osnivanja Republike Srpske, znajući da su bosanski Srbi činili zločine?

MKSJ je imao nebrojeno mnogo prilika da utvrdi da je Milošević bio član UZP-a u Bosni. Tužiteljstvo ga je imenovalo članom UZP-a u optužnicama protiv Mladića, Karadžića, Momčila Krajišnika, i drugih. U svakom od tih predmeta Raspravno vijeće odbilo je utvrditi da je Milošević ili bilo koji drugi dužnosnik Republike Srbije bio član UZP-a. U predmetu Jovice Stanišića, koji je bio izričito optužen za sudjelovanje u UZP-u sa Slobodanom Miloševićem s ciljem počinjenja zločina u Hrvatskoj i Bosni, Raspravno vijeće uložilo je maksimalne napore da u svojoj presudi izbjegne razmatranje pitanja da li je čelništvo Srbije (uključujući točno Miloševića) bilo uključeno u UZP.[26] U predmetu Momčila Perišića, bivšeg srpskog generala koji je bio načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije, Tužiteljstvo ga je optužilo za suučesništvo u zločinima bosanskih Srba zbog opskrbljivanja bosanskih Srba oružjem iz Srbije. Međutim, Tužiteljstvo u optužnici nije optužilo Perišića (ili bilo kojeg drugog srpskog dužnosnika) da je bio član udruženog zločinačkog pothvata s bosanskim Srbima. 

Pitanje dvostrukih mjerila MKSJ-a stoga je legitimno pitanje. Kakvi god su pravni standardi bili primijenjeni na Srbiju, isti su trebali biti primijenjeni i na Hrvatsku. Međutim, kao što je gore navedeno, MKSJ nije donio konkretne zaključke da su hrvatski dužnosnici bili sudionici UZP-a. Nažalost, Žalbeno vijeće odlučilo je ne izreći jasno da dokazi ne pokazuju postojanje obilježja actus reus i mens rea potrebnih za utvrđivanje odgovornosti Tuđmana, Šuška i Bobetka za UZP. Rezultati propusta Žalbenog vijeća da to učini su očekivani: zaprepaštenost u Hrvatskoj, pogrešan osjećaj opravdanosti u Srbiji jer „mi nismo bili uključeni u zločine u Bosni ali Hrvatska jest“, te kombinacija jednog i drugog u Bosni i Hercegovini.

Nažalost, dio nasljeđa MKSJ-a jest također i to da novinari, vlade, žrtve i javnost u cjelini rijetko čitaju presude MKSJ-a i dokaze na kojima se te presude temelje. Umjesto toga, dojmovi o presudama MKSJ-a nastaju u minutama ili satima nakon izricanja presuda, često na temelju sažetaka presuda ili priopćenja za tisak od strane Tužiteljstva. Ali, sve presude su javno dostupne. Većina dokaza u predmetima MKSJ-a javno je dostupna na internetskim stranicama MKSJ-a.

Javnost ima pravo – možda i dužnost – ispitati presude i dokaze. Pod sunčevim svjetlom presuda u predmetu Prlić pokazuje da ne postoje uvjerljivi dokazi da su Tuđman, Šušak i Bobetko bili odgovorni za zločine počinjene u sklopu udruženog zločinačkog pothvata.

A Tribunal nije donio potrebne izričite zaključke da jesu.






[1] Izjava Tužiteljstva povodom presude u predmetu Tužitelj protiv Jadranka Prlića i dr., 29. studenog 2017., dostupno na sljedećoj adresi: http://www.icty.org/bcs/press/izjava-tu%C5%BEila%C5%A1tva-povodom-presude-u-predmetu-tu%C5%BEilac-protiv-jadranka-prli%C4%87a-i-drugih
[2] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Odluka po Zahtjevu Republike Hrvatske za odobrenje za postupanje u svojstvu Amicus Curiae i podnošenje Amicus Curiae podneska, u točci 9 (19. srpnja 2016).
[3] Tužitelj protiv Ratka Mladića, Presuda Raspravnog vijeća, Svezak IV, str. 2090, fusnota 15357
[4] Tužitelj protiv Ante Gotovine, Presuda Raspravnog vijeća, Svezak II, točka 1953.
[5] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 592.
[6] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 836.
[7] Npr. prema Washingtonskom sporazumu iz 1994. Republika Hrvatska i Federacija Bosne i Hercegovine (što je uključivalo i muslimanski i hrvatski dio Bosne) pristali su na ulazak u konfederaciju. Nadalje, u predmetu Perišić je MKSJ zaključio da to što je Srbija dostavljala oružje bosanskim Srbima s ciljem promicanja političkih ciljeva bosanskih Srba ne znači da je sudjelovala u etničkom čišćenju.
[8] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 828.
[9] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 842.
[10] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 783.
[11] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 783.
[12] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 783.
[13] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Raspravnog vijeća, Svezak IV, točka 43.
[14] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 841.
[15] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 841.
[16] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 842.
[17] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 842, fusnota 2674.
[18] Naglasak dodan.
[19] U točci 783. svoje presude Žalbeno vijeće također navodi da je Raspravno vijeće iznijelo zaključak u točci 44. svoje presude da su „rukovodioci HVO-a i neki hrvatski rukovodioci imali plan da konsolidiraju kontrolu HVO-a nad provincijama 3, 8 i 10, i da 'etnički očiste' Muslimane kako bi one postale 'većinski ili gotovo isključivo hrvatske'.“ Međutim, kao što je gore spomenuto, u točci 44. presude Raspravnog vijeća ne spominje se nikakav takav zaključak u odnosu na namjeru „hrvatskih dužnosnika.“ Za razliku od toga, Raspravno vijeće zaključilo je da su rukovodioci HVO-a i „hrvatski dužnosnici“ htjeli uspostaviti kontrolu nad određenim provincijama, te da su rukovodioci HVO-a protumačili da je za ostvarenje tog cilja potrebno etničko čišćenje Muslimana.
[20] Žalbeno vijeće možda se namjeravalo referirati na točku 1231 presude Raspravnog vijeća (u kojoj se doista i spominju Tuđman, Šušak i Bobetko) pa su pogrešno naveli točku 1232. Međutim, čak i da je tako, čitanje točke 1231 pokazuje da Raspravno vijeće nije navelo nikakve dokaze u potporu zaključka da su Tuđman, Šušak ili Bobetko namjeravali etnički očistiti bosanske Muslimane.
[21] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Transkript sa suđenja (21. ožujka 2017.), str. 350, redovi 23-24.
[22] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 1750, fusnota 5775.
[23] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Odluka po Zahtjevu Republike Hrvatske za odobrenje za postupanje u svojstvu Amicus Curiae i podnošenje Amicus Curiae podneska, u točci 9 (19. srpnja 2016).
[24] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 1911.
[25] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 1751.
[26] Tužitelj protiv Jovice Stanišića, Presuda Žalbenog vijeća, na stranicama 11-42.